Gotovo tri desetljeća nakon premijere futuristički akcijski spektakl „Posljednji sudac” – američka verzija kultnog stripa „Judge Dredd” – ponovno je na meti rasprava među filmofilima. Kada je 90-milijunaški blockbuster stigao u kina 1995., publika i kritika okrenule su mu leđa: utržio je daleko ispod očekivanja, a recenzije su ga etiketirale kao prenakićen, neuravnotežen i – za zagrižene poklonike stripa – nepopravljivo izdajan.
Gdje je zapelo
• Hollywood Pictures i Cinergi Pictures forsirali su komercijalniji ton, udaljavajući se od mračne satire stripa. • Sylvester Stallone nametnuo je vlastitu viziju: inzistirao je da Dredd skine kacigu – što lik u izvorniku nikada ne čini – i ubacio komičarski lik Roba Schneidera kako bi „razvedrio” radnju. • Redatelj Danny Cannon, veliki obožavatelj stripa, našao se na margini vlastitoga seta; studijsko upletanje pretvorilo je potencijalno verhoevenovski komentar pravne distopije u šareni akcijski karusel.
Ipak, ostaju aduti
Unatoč kaosu u tonalitetu, film plijeni bogatom scenografijom megalopolisa 22. stoljeća, koja je utjecala na kasnije naslove poput „Petog elementa”, „Šestog dana” i „Blade Runnera 2049”. Praktični efekti – animatronički roboti, opake pustinjske mutante – i danas izgledaju impresivno, a zvjezdana postava (Max Von Sydow, Jürgen Prochnow, Diane Lane, Armand Assante) diže produkcijsku težinu.
Kad se „Posljednji sudac” promatra kao karikaturalni, „stalloneovski” akcijski uradak – svojevrsni rođak „Razbijača” – film funkcionira: policajac-tvrdi dečko lažno je optužen, udara po korumpiranim elitama i bori se s vlastitim klonom. No čim ga se mjeri prema stripu, nedostaje mu mračna ironija i beskompromisna kritika sustava u kojem „osuda znači smrt”.
Rehabilitacija u tijeku?
Kasniji reboot „Dredd” (2012.) s Karlom Urbanom pokazao je koliko priča može sjesti kada se drži izvornika. No upravo zato neki cinefili danas ponovno kopaju po verziji iz 1995., pronalazeći u njoj nostalgičnu vrijednost praktičnih efekata i ambicioznu scenografiju iz doba prije CGI-inflacije.
„Posljednji sudac” ostaje paradoks: studio ga je klesao za masovni uspjeh, a publika ga je kaznila; želio je biti ozbiljan, a završio je u vatrometu campa. Ali ispod sloja svjetlucavog kiča još se nazire film o društvu u kojem policajac usred bezakonja postaje sudac, porota i krvnik – distopija koja danas zvuči manje fantastično nego 1995.