Švicarski fotografi Mathias Braschler i Monika Fischer proveli su posljednjih šestnaest godina dokumentirajući ljude na prvoj crti globalnog zatopljenja. Nakon serije „The Human Face of Climate Change” iz 2009., njihov novi projekt „Displaced” (2025.) usredotočen je na ono što smatraju ključnom posljedicom klimatske krize – prisilno preseljenje.
Projekt je nastajao u 12 zemalja i obuhvaća više od 60 portreta ljudi koji su domove izgubili zbog suše, poplava, požara, podizanja razine mora ili sporog urušavanja lokalnih ekosustava. Braschler objašnjava da se raseljavanje već sada širi svijetom: „This is going to be one of the central issues for humanity.”
Fotografi rade sporo i pažljivo: putuju s prijenosnim studijem, postavljaju pozadinu i rasvjetu te satima razgovaraju s protagonistima. Fischer kaže kako se ljudi „otvaraju kada vide da ste doista zainteresirani”, a mnoge žene osobito su reagirale na prisutnost fotografkinje koja putuje s malim sinom.
U SenegalU su zabilježili priču ribara Doudoua Sya i Khadima Wadea, koji su nakon erozije obale preseljeni u kamp udaljen od mora. „Our greatest wish as fishers is to wake up by the sea”, kaže Wade.
Na potpuno drugom kontinentu, u Mongoliji, bivši stočar Nerguibaatar Batmandakh opisuje posljedice sve češćeg dzuda – ekstremne zime koja je usmrtila stotine njegovih životinja: „Every morning, there would be a dozen animals dead, another dozen in the evening.” Danas radi kao zaštitar u gradu.
U Brazilu su obitelji raseljene poplavama 2024. spašene u prihvatnom centru u Porto Alegreu. Raquel Fontoura priznaje da je potresena: „I also lost a piece of myself.” Samohrani otac Pedro Luiz de Souza brine kako će kćeri objasniti da kuće više nema: „She still thinks she can go back and pick up that doll.”
Slični prizori stižu i iz Sjedinjenih Država. U Louisiani je srednjoškolka Alaysha LaSalle kroz prozor gledala kako uragan 2020. odnosi obiteljsku kuću: „All we’ve seen were our poles that our house was standing up on, and that was all that was left.”
Jednako bolna, premda sporija katastrofa događa se u iračkim močvarama između Tigrisa i Eufrata. Radnik Rasul Aoufi tuguje za nekadašnjim stočarskim životom: „We had animals and we could care for them – there was water and there was food to feed them. But now, there’s no water left, no birds, nothing.” Vodeni bivoljar Abbas Gurain Hubaish Alammary drži četverogodišnju kćer Fatimu i podsjeća da su „fishing” i „life in the marshes” nestali.
Braschler upozorava da se o prisilnim migracijama iz siromašnijih zemalja često govori kroz prizmu straha, iako većina raseljenih ostaje unutar vlastitih granica: „We’re still talking about humans. Desperate people who have no other choice.”
Fotografska zbirka tako spaja intimne portrete i snimke opustošenih krajolika – od kalifornijskih požara do posoljenih polja u Keniji – podsjećajući da klimatska kriza više nije apstraktna prijetnja već svakodnevna realnost milijuna ljudi. Fischer zaključuje da je posebno potresno promatrati „kad ljudi izgube način života – stotine godina tradicije nestaju u jednoj generaciji”.