Uvođenje poreza na nekretnine natjeralo je sve više vlasnika stanova da prijave dugoročne najmoprimce i time iz sive zone presele na legalno tržište. No taj je zaokret otkrio problem koji se godinama guralo pod tepih: jednom kada podstanar postane zakoniti posjednik, vlasniku je, u slučaju neplaćanja, gotovo nemoguće izići na kraj bez skupog i dugotrajnog sudskog procesa.
Iseljavanje neplatiša na vlastitu ruku – promjenom brave ili iznošenjem stvari – protuzakonito je. Jedina dopuštena opcija jest tužba, a ona u prosjeku znači višegodišnje čekanje, odvjetničke troškove i izgubljenu rentu. U praksi to znači da su legalni podstanari trenutačno bolje zaštićeni od samih vlasnika.
Kako smanjiti taj rizik? U uređenim državama najmodavac prije potpisivanja ugovora traži dokaz o prihodima, imovini ili preporuku bivšeg stanodavca, čime se unaprijed filtriraju nesigurni najmoprimci. U Hrvatskoj se, pak, sigurnost najčešće svodi na jednu unaprijed plaćenu stanarinu, dok agencije uglavnom ne provjeravaju platežnu moć svojih klijenata.
Što se više bude naglašavao rizik iznajmljivanja, tim će snažniji pritisak rasti na dvije strane: cijene najma vjerojatno će još rasti, a kriteriji za dobivanje stana postat će oštriji. Paralelno će rasti i pritisak na zakonodavca da pronađe brže mehanizme zaštite vlasništva, kako bi se postupci deložacije neplatiša skratili i pojeftinili.
Koliko će vremena Hrvatskoj trebati da izjednači zaštitu prava vlasništva i prava posjeda, zasad je neizvjesno. Država trenutačno ima problema i s vlastitom imovinom – primjer Vjesnikova nebodera to zorno pokazuje – pa se stanodavci nadaju da će tržište, prije zakonodavca, samo razviti nova, sigurnija pravila igre.