Porečanka Ana Ritoša jedna je od rijetkih hrvatskih vinarki. Umjesto uredskog posla s fiksnim radnim vremenom, odabrala je redove vinove loze i ne žali ni trenutka.
„Vinograd traži puno rada, ali vraća plemeniti umor”, objašnjava Ritoša i dodaje da tijekom godine postoje faze kada se rukama mora proći svaki trs i svakome pokloniti. Kilometre koje pritom nakupi smatra najboljom terapijom: po povratku kući nestaju sve brige.
Za Anu vinograd nije samo posao nego i izvor slobode te prisnog dodira s prirodom. U svijetu koji još uvijek doživljava vinogradarstvo kao pretežito mušku domenu, ona ističe da žene mogu unijeti novu energiju i drugačiju osjetljivost u proizvodnju vina.
Svoj životni poziv opisuje kao spoj fizičkog rada, strasti prema zemlji i želje da u boci sačuva čistoću istarskog terroira. Iako izazovi – od vremenskih nepogoda do tržišne utakmice – nikad ne prestaju, Ana Ritoša uvjerena je da „plemeniti umor” vrijedi svakog truda.