Poljski sudski tumač Leszek Kazimierski u opširnoj je analizi posljednje Thompsonove pjesme „Nepročitano pismo” zaključio da troipominutna skladba nadilazi domenu glazbe i postaje „spomenik” posvećen hrabrosti i odgovornosti.
Kazimierski podsjeća da je djelo Marka Perkovića Thompsona ispisano iz perspektive Petra Zrinskoga, koji se uoči smaknuća oprašta od supruge Katarine. Taj oproštaj, kaže, danas zvuči kao poziv suvremenim Hrvatima „da vlastitim životom dovrše pismo koje nikada nije stiglo”.
„Pitanje je jednostavno: što ćemo učiniti s nasljeđem koje nas doziva?” upitao je Poljak, usporedivši hrvatske stradalnike sa žrtvama poljskog otpora u 20. stoljeću – od generala Leopolda Okulickog do rotmistrza Witolda Pileckog. Prema njegovim riječima, obje su nacije „bolno srodne” jer znaju „cijenu slobode” i teret izdaje velikih sila.
U pjesmi se, ističe tumač, romori kontrast „večernjih zvona” i „naoštrena mača”, koji i danas odražava razliku između uzvišenih govora i grubih činjenica javnog života. Kazimierski zato pita jesmo li spremni živjeti ono što ispovijedamo – od čuvanja jezika i kulture do zahtjeva za pravdom u svakodnevici.
Posebno naglašava ulogu Katarine Zrinske, „čuvarice sjećanja” koja privatnu bol pretvara u javnu obvezu. „Teret povijesti najčešće nose žene – u tišini domova, u brizi za djecu, u čuvanju sjećanja”, kaže Poljak i podsjeća da se u Zagrebu Trg Katarine Zrinske pretvara u simbol te duge, tihe odgovornosti.
Za Kazimierskoga, završni stih „Gazit ću staze nebeske” nije bijeg nego pogled s veće visine, s koje se i zemaljske obaveze vide jasnije. Poruka, smatra, vrijedi podjednako za Hrvate i Poljake: slobodu treba neprestano „čuvati, obnavljati i braniti”, a snovi se dokazuju djelima.
„Pismo je došlo do nas. Na nama je da ga pročitamo – do kraja”, zaključuje poljski tumač, podsjećajući da žrtva ima smisla samo ako nas pokrene na vlastiti „megdan” u obrani istine, kulture i solidarnosti.
