Pet desetljeća nakon premijere, „Salò, ili 120 dana Sodome” Pier Paola Pasolinija i dalje udara svom snagom. Redatelj Abel Ferrara prisjetio se američke premijere: „I was standing with like six people,” kaže, navodeći da je publika s početnih 15 gledatelja spala na osam. Ferrara priznaje da je Pasolini za njega bio „svetac”, pogotovo jer je film stigao u kina tek koji tjedan nakon autorove nasilne smrti.
Francuska redateljica Catherine Breillat prvi je susret s filmom opisala kao traumatičan: „You have to be ready to see Salò.” Tek godinama poslije u njemu je prepoznala univerzalnu filozofsku priču o zajedničkim strahovima i žudnjama, oslobođenu fasade fašističke alegorije.
Brutalnost na ekranu bila je u oštrom kontrastu s ozračjem na setu. Glumica Hélène Surgère sjeća se „vrlo djetinjaste” atmosfere, dok je Pasolini glumcima zadavao scene tek nekoliko minuta prije snimanja, želeći, kako je sam govorio, „duboko enigmatično” djelo koje se „može nerazumjeti ili krivo shvatiti”.
Cenzorska kalvarija počela je odmah. U Italiji je film najprije odbijen, potom odobren u prosincu 1975., da bi mu u siječnju 1976. opet bila uskraćena dozvola. U Rimu je prikazan tek u ožujku 1977., i to skraćen za četiri prizora. Britanska je policija 1977. upala na prvu londonsku projekciju bez certifikata, a nepogoljenoj verziji britanska publika nije svjedočila do 2000. godine.
Unatoč (ili upravo zbog) zabrana, Pasolinijev se opus posljednjih godina vraća u žižu. Ferrara je 2014. snimio biografski film „Pasolini” s Willemom Dafoeom, nazvavši redatelja svojim trajnim učiteljem: „Like all great work, you can reread them at different points in your life and more is revealed.” Kanadski provokator Bruce LaBruce 2024. je u Velikoj Britaniji snimio hardcore preradu „Teoreme” pod nazivom „The Visitor”, u kojoj zagonetni gost postaje migrant – aktualna politička gesta koja potvrđuje Pasolinijevu suvremenost.
LaBruce smatra da je spajanje de Sadove „120 dana Sodome” s talijanskim fašizmom „stupefying” te da Pasolinijeva politika „nadilazi svaku pojednostavljenu ideju o gay ili queer identitetu”. Breillat pak ističe da je tek nakon „svlačenja” političke metafore otkrila film o „strahovima i željama koje dijelimo svi”.
Pasolinijeva prerana smrt 2. studenoga 1975. – brutalno premlaćivanje i gaženje vlastitim automobilom – ostaje obavijena teorijama. Ferrara se u svom filmu bavio posljednjim 36 satima života, uključujući sumnje na homofobni napad i ulogu maloljetnog Giuseppea Pelesija, koji je priznanje povukao 2005. godine.
Neispunjeni projekti, među njima i alegorijski „Porno-Teo-Kolossal”, hrane osjećaj da je Pasolini ostao nedorečen, dok njegovi gotovi filmovi nastavljaju izazivati, šokirati i inspirirati. Ferrara je uvjeren da će autor „uvijek biti moderan”, a LaBruce se svakih nekoliko godina vraća „Salòu” jer je „just as profound, just as disturbing, just as relevant, if not more so every time”.
Čini se da je, polustoljetni, film i dalje "poklon koji nastavlja davati" – neumoljiv podsjetnik na granice umjetnosti, politike i ljudske okrutnosti.