Plivajući parangal posljednjih je godina postao gotovo zaboravljena tajna jadranskih ribara, iako njegovo načelo rada otvara mogućnost lova na gotovo svim dubinama – od same površine pa do dna.
Za razliku od klasičnih parangala što leže na dnu, „plivač” se sastoji od:
• glavne strune – maestre od monofila promjera oko 1 mm, • prama dugih 180 – 250 cm od tanjeg najlona (0,60 mm) razmaknutih 5 – 6 m, • plutenih dodataka i olovnih utega čijom se kombinacijom određuje visina ribolova.
Dvije osnovne montaže
- Plovci među pramama – nakon svakih nekoliko udica postavlja se uteg od 10 – 50 g. Što je alat bliže površini, uteg je lakši; bliže dnu – teži. Takva raspodjela tereta i plovnosti smješta cijeli sistem više-manje paralelno s morskim dnom pa „lovi u pola mora”.
- Plovci samo na pramama – dubinu diktiraju spoj kalume i maestre te sama duljina prame. Na kraćim sistemima utezi nisu nužni, no pri dugim parangalama i jakom kurentu dodaju se identično kao u prvoj verziji.
Širok spektar ciljanih vrsta
Plivajući parangali love krupnu pelagičku ribu, ali i bijelu plemenitu ribu, osliće i druge pridnene vrste. Zbog činjenice da ne leže na dnu, osobito su korisni na zahtjevnom, hridinastom terenu gdje bi klasični parangal zapinjao.
Nekoć hit u Novigradskom moru
Dok je papalina bila obilna u Novigradskom moru, ovi su se sistemi smatrali najisplativijim alatom. Kako se mamac povukao, ulov je – doslovce – desetkovan, pa se plivajući parangali danas rjeđe viđaju.
Praksa na terenu
• Najčešći mamci: srdela ili živa ješka. • Kod lova pridnenih vrsta obično se veže 25 – 50 udica. • U pučini broj udica može premašiti 1500.
Elastičnost konstrukcije – mogućnost finog podešavanja dubine i rasporeda udica – i dalje daje ovom alatu posebno mjesto u arsenalima onih ribara koji ciljaju ribe „između” dviju granica: ni posve pri površini, ni sasvim pri dnu.