Ana Zekić iz sela Dračevac Ninski javno je podijelila osobno pismo u kojem opisuje kako je na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti izgubila oca Predraga Zekića, hrvatskog branitelja. Dok je ostatak zemlje 5. kolovoza 1995. slavio okončanje rata, u njezinu je domu zavladala trajna tišina.
„Bio je i ostao moj heroj”, piše Zekić, prisjećajući se vožnji u obiteljskom fići, mirisa vojne uniforme i kuće ispunjene smijehom i dimom cigareta. Premda još čuje očev glas, njezin mlađi brat nema ni ta sjećanja: „Ne zna se što je tužnije, kad ti fali nečiji glas i osmijeh ili kad ga nikad nisi čuo.”
Umjesto slavlja, te su večeri uniformirani vojnici donijeli najgoru vijest – Predrag Zekić poginuo je posljednjeg dana rata. Ana opisuje kako su nakon toga majke preuzele ulogu i oca i majke, „učile sinove da se briju, a kćeri kuhati”, dok su se same nosile s traženjem posla i održavanjem kućanstva.
Zahvaljuje državi što je omogućila da majka ostane uz djecu te posebno ističe 7. domobransku pukovniju čiji pripadnici svake godine donose cvijeće i svijeće na grob njezina oca. Lokalna udruga mladih također skrbi da se na svaku obljetnicu upali svijeća: „To je moja jedina želja – da zauvijek gori svijeća za njegovu dušu koja je prerano napustila ovaj svijet.”
Zekić svoje iskustvo naziva zajedničkim za „svu ratnu djecu” koja su ostala bez očeva, djedova ili braće. U pismu podsjeća na „veliku prazninu” koju nastoje ispuniti međusobnom podrškom, ali i na trajnu zahvalnost braniteljima: „Dok je njih, gubitak moga oca neće poći u zaborav.”
Njezine riječi stižu uoči još jedne obljetnice Dana pobjede, podsjećajući da je hrvatska sloboda izborena po cijenu života tisuća branitelja i trajnih rana njihovih obitelji.