Petak, 5. siječnja, u klupskim je analima Hajduka upisan kao dan isprepleten slavljem i tugom.
Na taj je datum 1971. rođen Joško Jeličić, jedan od najistaknutijih hajdučkih talenata početka devedesetih. U omladinskoj školi Poljuda slovio je za „zlatnog dječaka”, a kasnije je, zahvaljujući viziji na sredini terena i golgeterskom instinktu, zaradio status miljenika navijača. Njegov odlazak iz kluba – u trenutku kad se momčad nalazila u rezultatskom usponu – označio je, kako se i danas ističe, „velik gubitak za Hajduk”.
Istodobno se 5. siječnja u Splitu pamti i po sprovodu jednog istaknutog člana „bijele obitelji”. Premda su tadašnje okolnosti ostale zabilježene tek u kratkim crticama klupske kronike, navijači i veterani i danas podsjećaju da je taj gubitak potresao zajednicu jednako snažno kao odlazak Jeličića sa zelenog travnjaka.
Kako prolaze godine, sve je manje funkcionera koji su, poput Jeličića, prvo nosili bijeli dres pa preuzeli odgovorne uloge u klupskim strukturama. Upravo zato, svako prisjećanje na 5. siječnja budi nostalgiju, ali i podsjetnik na važnost stvaranja novih generacija igrača-vođa, ukorijenjenih u vrijednosti koje su gradile stotinu i više godina hajdukologije.