Zagreb je 31. srpnja obilježio 30. godišnjicu operacije Oluja velikim vojnim mimohodom, dok se Beograd užurbano priprema za vlastitu paradu najavljenu za 20. rujna. Dvije vojne svečanosti, razdvojene tek nekoliko tjedana, ponovno su otvorile pitanje regionalne utrke u naoružanju i propagandne borbe Zagreba i Beograda.
Vojni analitičar Aleksandar Radić ocjenjuje da se Hrvatska i Srbija „nesumnjivo nadmeću u modernizaciji oružanih snaga”, ali upozorava kako se današnje napetosti teško mogu objasniti isključivo vojnom logikom: „Na neki način je i iznenađenje da se 30 godina nakon Oluje gradi tolika količina netrpeljivosti.”
Hrvatska je, podsjeća Radić, u povlaštenoj poziciji jer članstvo u NATO-u omogućuje nabavu suvremenog naoružanja prema zapadnim specifikacijama. Srbija, izvan Saveza, oslanja se na šarolik miks ruskih, kineskih i francuskih sustava, što otežava logistiku i obuku.
Beogradski mimohod – prvotno najavljen za 15., pa pomaknut na 20. rujna – srpski predsjednik Aleksandar Vučić predstavlja kao „najveću vojnu paradu u povijesti zapadnog Balkana”. No novinar Davor Lukač podsjeća da je posljednja velika parada u bivšoj Jugoslaviji brojila 11 000 vojnika, dok je postjugoslavenska iz 2014. imala tek 4 000: „Vojska ima problem kadrova i jasno je da te izmišljotine služe samo da njegovom biračkom tijelu kaže: ‘Mi se ne bojimo Hrvatske, mi se ne bojimo Kosova’.”
Lukač također minimalizira sigurnosnu prijetnju po Hrvatsku: „Te parade ja zovem šaradama, i one služe samo za domaću javnost.” Prema njegovu mišljenju, riječ je ponajprije o podizanju morala i skretanju pozornosti sa sve glasnijih protuvladinih prosvjeda u Srbiji.
Radić dodaje da odabrani datum u rujnu nema simboličku težinu za Srbiju te ga vidi kao poruku unutarnjim oponentima: pokazati „jači sam od vas” i proglasiti pobjedu nad „obojenom revolucijom”. Hrvatska je pak, tvrdi, mimohodom u Zagrebu prvenstveno željela naglasiti važnost obljetnice Oluje, a ne slati izravnu prijetnju Beogradu.
Retorika o mogućem sukobu, međutim, i dalje ima političku vrijednost. Vučić, kažu sugovornici, računa na glasove prognanika iz Krajine i nacionalističkih krugova, dok tabloidi u Beogradu godinama označavaju Hrvatsku kao navodnog pokrovitelja prosvjeda. U praksi, zaključuje Radić, „već trideset godina traume rata koriste se za očuvanje tenzija i u Srbiji i u Hrvatskoj”.
Dok se srpska vojska priprema za defile, a hrvatska slavi završetak Domovinskog rata, vojne kolone i dalje služe kao zvučna kulisa starim političkim porukama – daleko više nego realnom ratnom riziku.
