Kada je početkom prošlog desetljeća Aaron Hernandez u dresu New England Patriotsa hvatao dodavanja Toma Bradyja, malo tko je mogao zamisliti da će ga samo nekoliko godina kasnije Amerika pamtiti kao višestrukog ubojicu.
Hernandez je 1989. rođen u Bristolu, Connecticut, u obitelji portorikansko-talijanskih korijena. Otac Denis, nekoć darovit koledž igrač, iza kućnih je vrata bio strogi autoritet sklon alkoholu i nasilju. Tijekom djetinjstva Aaron je, prema riječima brata, doživio i seksualno zlostavljanje – trauma koja će ga pratiti cijeli život.
Usprkos turbulentnom domu, mladi je sportaš blistao na travnjaku. Nakon srednjoškolskih rekorda upisao je University of Connecticut, a talent ga je 2010. odveo do NFL-a – Patriotsi su ga uzeli tek u četvrtoj rundi zbog glasina o indisciplini i marihuani. Na terenu je brzo postao zvijezda: nastupio na Super Bowlu i 2012. potpisao petogodišnji ugovor vrijedan 40 milijuna dolara.
Izvan svlačionice priča je bila drukčija. Hernandez je počeo intenzivno konzumirati drogu, okružio se sumnjivim društvom i redovito posezao za nasiljem. Prekretnica je došla u lipnju 2013. kada je nedaleko od njegova doma pronađeno tijelo prijatelja Odina Lloyda. Snimke sigurnosnih kamera i tragovi na mjestu zločina doveli su istražitelje ravno do NFL-ove zvijezde.
Nakon dvogodišnjeg procesa s 135 svjedoka i 439 ročišta, sud mu je 2015. odredio doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja. Tijekom pritvora podignute su nove optužnice za dvostruko ubojstvo iz 2012.; nedostatak dokaza doveo je 2017. do oslobađajuće presude. Samo nekoliko dana poslije, 27-godišnji Hernandez počinio je samoubojstvo u ćeliji, ostavivši oproštajna pisma zaručnici i kćeri.
Obdukcija je otkrila uznapredovali oblik kronične traumatske encefalopatije (CTE), degenerativne bolesti mozga koja se povezuje s čestim udarcima u glavu. Stručnjaci upozoravaju da CTE može pojačati agresiju, impulzivnost i emocionalnu nestabilnost – sve ono što je obilježilo Hernandezov kratki, ali razoran put od sportske slave do zatvorske tragedije.
Njegova priča ostaje upozorenje o tamnoj strani profesionalnog sporta: ni milijunski ugovori ni ovacije prepune dvorane ne jamče mir, a kombinacija trauma iz djetinjstva, nedijagnosticiranih bolesti i lošeg okruženja može završiti katastrofalno, uništavajući živote sportaša i njihovih žrtava.