Branko Ivanda, jedan od najutjecajnijih hrvatskih filmskih i televizijskih redatelja, preminuo je u 85. godini, potvrdili su izvori bliski obitelji.
Rođen u Splitu na Božić 1941., Ivanda je odrastao u umjetničkoj obitelji – djed mu je bio glumac u splitskom HNK-u, a ujak skladatelj Ivo Tijardović. Nakon splitske gimnazije seli u Zagreb, upisuje filozofiju i komparativnu književnost, a potom završava filmsku i kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Kao svoj „treći fakultet” često je isticao legendarnu kavanu Corso, okupljalište tadašnje kulturne boeme.
Debitirao je 1968. dugometražnim filmom „Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata”, kojim je lansirao karijeru Rade Šerbedžije. Dokumentarac „Poezija i revolucija” iz 1971., koji je pratio studentski štrajk, donio mu je političke poteškoće i zatvorio vrata tadašnjih filmskih fondova, pa se okrenuo televiziji.
Na malim ekranima ostavio je nezaboravan trag s dramama i ekranizacijama poput „Slučaja maturanta Wagnera”, „U logoru” i „Bombaškog procesa”. Potonje je prihvatio pod pritiskom, ali je ishodio vlastite uvjete: Šerbedžija je tumačio Tita, dok je prijedlog za angažman Fabijana Šovagovića odbijen uz opasku da je „jedan disident dovoljan”.
Ivandin opus kretao se od društveno angažiranih projekata do komercijalnih formata. Ne obazirući se na kritike dijela struke, u 2000-ima je režirao popularne telenovele „Ponos Ratkajevih” i „Obični ljudi”. Njegova je redateljska intuicija često otkrivala nove talente; Zrinku Cvitešić angažirao je još kao studenticu za film „Konjanik”.
Privatni život obilježile su teške gubitke: prva supruga Stanka preminula je rano, a 2012. izgubio je i sina Nikolu, s kojim je blisko surađivao. Snagu je pronalazio u drugoj supruzi Lidiji i blizancima rođenima kasnije u njegovu životu.
Tijekom više od pola stoljeća rada Ivanda je upisao svoje ime u povijest hrvatske kinematografije, ostavljajući iza sebe bogat opus i generacije glumaca koje je usmjerio. Hrvatska kulturna scena oprostila se od redatelja koji je, unatoč političkim zaprekama i osobnim tragedijama, ostao vjeran vlastitoj viziji umjetnosti.