Hrvoje Centner istaknuo se na svečanosti dodjele diploma Medicinskog fakulteta u Osijeku – ne po prosjeku, nego po godinama. U 43. je godini stekao titulu doktora medicine, i to tek sedam godina nakon što je kao 36-godišnjak sjeo u studentske klupe.
„Medicinu sam upisao čim me supruga prestala nagovarati da o tome samo pričam”, prisjeća se kroz smijeh. Odricanje je bilo golemo: novac namijenjen za stan pretvorili su u budžet za preživljavanje, ostali podstanari i živjeli od njezine plaće. Supruga Maja Gradinjan Centner, magistrica nutricionizma, u istom je razdoblju završila poslijediplomski studij i kao prva klinička nutricionistica zaposlila se u KBC-u Osijek, gdje danas vodi Odjel prehrane – sve to dok je u sedmom mjesecu trudnoće s njihovim drugim djetetom.
Centnerov se put do bijele kute znatno razlikuje od uobičajenog. Odrastao je na Zrinjevcu u radničkoj obitelji, završio strojarsku školu, jedno vrijeme studirao pravo, radio kao licencirani fitness trener, vodio ronilačke ture i, kako kaže, „od sporta živio jer je tako nametnula situacija”. Karijerni zaokret uslijedio je kada je shvatio da je medicina ono za čime žudi još od srednje škole.
Podršku su, osim supruge, pružali djed, prijatelj odvjetnik Sreten Baljak i nekolicina kolega, među kojima i prof. dr. sc. Livia Puljak. Ipak, priznaje, mnogi su čekali da odustane. Umjesto toga, na petoj godini dobio je Dekanovu nagradu, a narugani komentari pretvorili su se u čestitke.
„Studij medicine je maratonski sprint – stalni kolokviji, ulazni testovi, mijenjanje rasporeda zbog klinike. Učiš godinama bez predaha, a kad diplomiraš, tek tada zapravo počinje pravo učenje”, opisuje. Ni razlika u godinama nije ga obeshrabrila. Dapače, uz pokoju komičnu situaciju – jedna je kolegica mislila da je roditelj nekog od studenata – izgradio je prijateljstva s generacijom upola mlađom od sebe.
Diplomu posvećuje četverogodišnjem sinu Luki: „Želim da ga moj primjer podsjeća kako ne moraš biti favorit da bi pobijedio.” Sljedeći cilj je specijalizacija, najradije kirurgija, a poslije i doktorat – pa makar, kako se smije, „i u mirovini”.
Priča Hrvoja Centnera potvrđuje da vrijeme ne mora biti prepreka, nego poticaj: kad se zrelost i upornost spoje sa snom, rezultati stižu gotovo – u roku.