Damir Keleminčić (66) na Županijskom sudu u Zagrebu odbacio je optužbu da je iz koristoljublja prije 13 godina ubio susjedu Slavojku Senišin (76) i njezino tijelo bacio u bunar na svojem imanju u Prečnom. „Nisam kriv. Nikad nisam ženu ni ošamario, a kamoli ubio”, poručio je u višesatnoj obrani, istaknuvši tri moguća scenarija: da je zločin počinio Slavojkin sin, njezin prijatelj Marijan Jurić ili – kako navodi optužnica – on sam.
Prema činjeničnom opisu, početkom rujna do 5. studenoga 2011. Senišin je zadavljena žicom, ruke su joj bile vezane trakom, a tijelo je umotano u dva tepiha i zatrpano građevinskim otpadom. Godinama kasnije, 21. rujna 2022., policija je uz pomoć bagera MORH-a otvorila bunar i pronašla posmrtne ostatke. Iste je dane Keleminčić, nadajući se da će izbjeći sumnju, u nadziranim telefonskim razgovorima ocu priznao: „Vjerojatno budu našli Slavojku... Branio sam se.” Sinu je pak rekao: „Bilo je ili ona ili ja.”
Osim za teško ubojstvo, tereti ga se i za krivotvorenje isprave. Tužiteljstvo tvrdi da je 2016., koristeći lažni kupoprodajni ugovor, prepisao dio Slavojkina stana na sebe. U ugovoru je cijena stana navedena kao 85 000 kuna, dok optuženi tvrdi da je Senišin pristala na 30 000 eura isplate u ratama i da je manji iznos u dokumentu bio „uobičajena praksa radi nižeg poreza”. U sudnici je priznao da ugovor nije sastavljao, da su ga on i Slavojka potpisali u Zagrebu, ali da je naknadno ovjeren u Splitu jer su „žurili kod javnog bilježnika”.
Na pitanje sutkinje zašto je Juriću plaćao rate kad je znao da je Slavojka vlasnica, Keleminčić je odgovorio da mu je Jurić „djelovao normalno” i da je navodno gradio kuću u koju će se ona preseliti. Tvrdi i da je Jurić nekoliko puta istraživao bunar te ga „ispitivao zašto je zatrpan”.
Sud je posebno zanimalo zašto je zahtjev za uknjižbu predan točno pet godina nakon nestanka Senišin. „Objavljeno je da je proglašena mrtvom, a prije toga nisam mogao naći svoj primjerak ugovora”, kazao je, odbacivši krivotvorenje. Nekretninu je, kaže, pokušao darovati sinovima tek nakon što je u istražnom zatvoru ozbiljno obolio od koronavirusa.
Optuženi je detaljno opisao i dan uhićenja: tvrdi da su ga inspektori psihički pritiskali i prijetili mu kako će i njegovi sinovi završiti u zatvoru, zbog čega je u nadziranim razgovorima „htio skinuti teret sa djece”. Obrana ističe da je policija bunar počela kopati na pogrešnom mjestu te da im je on sam pokazao gdje se nalazi.
Tužiteljstvo, međutim, smatra da snimke telefonskih razgovora, način skrivanja tijela i lažni ugovor jasno upućuju na planirano ubojstvo motivirano stjecanjem stana. Sudsko vijeće odlučit će i o prijedlogu da stan, do okončanja ostavinske rasprave nasljednika ubijene žene, privremeno pređe u vlasništvo Republike Hrvatske.
Keleminčić ostaje pri tvrdnji da je „hrvatski penzioner bez ikakve imovine”, da živi od 200 eura koje mu sinovi mjesečno šalju u zatvor i da mu je zdravlje narušeno. Unatoč zahtjevu za izuzeće sutkinje i tužiteljice zbog navodne pristranosti, postupak se nastavlja – a odgovor na pitanje tko je i zašto ostavio tijelo u bunaru sud će tek morati dati.