U malom zagorskom mjestu Muć tutnjava čekića nad užarenim nakovnjem sve je rjeđa pojava. No iz radionice iza obiteljske kuće Ivana Dadića svakodnevno dopire zvuk metala koji podsjeća na neka starija vremena.
Dadić (35) po struci je pomorski nautičar. Godinama je plovio svjetskim morima, no pandemija koronavirusa promijenila je pravila igre: ukrcaji su postali složeniji, pogodnosti skromnije, a odsutnost od kuće dulja. „Shvatio sam da želim imati obitelj i zapravo biti s njima”, kaže Dadić, prisjećajući se prelomnog trenutka kada je odlučio skinuti uniformu i navući kožnu pregaču.
Samouki majstor
Prve iskre kovačke strasti planule su mnogo ranije, ali tek je pandemija dala konačan poticaj da hobi pretvori u posao. Formalnu školu kovanja nije pohađao. Stotine knjiga, besane noći uz YouTube i – najviše od svega – uporna praksa, stvorili su od njega jednog od rijetkih profesionalnih kovača u Dalmatinskoj zagori.
Prijenos znanja
Osim izrade noževa, kose i dekorativnih predmeta, Dadić redovito organizira tečajeve. Polaznicima otkriva osnove rada s vatrom i čelikom jer, tvrdi, „znanje je krhko i može nestati u dvije generacije ako ga ne prenesemo”.
Ambicije i svakodnevica
Sljedeći koraci uključuju izradu zahtjevnijih alata te noževa od damask čelika, a u dugoročnim planovima nalazi se i – mač. Ipak, materijalne ambicije staju pred jednostavnom računicom: dostojanstvena plaća, radionica nadomak kućnog praga i djeca koja ga mogu dozvati kad god požele. „Možda se od kovanja neću obogatiti, ali imam sve što mi treba”, zaključuje dok novo željezo užari pod plamenikom.
U svijetu u kojem se tradicionalni zanati gase brže nego što iskre slete na pod kovačnice, Ivan Dadić dokazuje da se od čelika, vatre i malo hrabrosti može iskovati sasvim nova životna ruta.