Napadač Napolija Victor Osimhen dugo je simbol raskošnog talenta i golemih transfera, ali iza njegovih golova krije se priča puno ekstremnija od prosječne nogometne bajke.
Rođen 29. prosinca 1998. u sirotinjskoj četvrti Olusosun, uz jedno od najvećih afričkih odlagališta otpada, najmlađi od sedmero djece brzo je osjetio težinu života. Majku je izgubio kao dječak, a tri mjeseca poslije otac je ostao bez posla. Obitelj od osam članova stisnula se u jednu unajmljenu sobu i preživljavala kako je znala – brat je prodavao novine, sestra naranče, a Victor je bosonog prodavao vodu u prometnim gužvama Lagosa.
„Odrastao sam blizu jednog od najvećih smetlišta. Tamo bismo moji prijatelji i ja išli tražiti odjeću. Čak i hranu kojoj je istekao rok trajanja”, prisjetio se Osimhen godina kada je, doslovno kopajući po smeću, sanjao travnjake svjetskih stadiona.
Prekretnica stiže u lokalnom klubu Olusosun United. Na probnom treningu nigerijske U-17 reprezentacije trener Emmanuel Amuneke dao mu je 15 minuta – dovoljne da zabije dva gola i osigura mjesto u momčadi. Na Svjetskom prvenstvu 2015. u Čileu vodio je Nigeriju do trofeja, s rekordnih deset pogodaka i Zlatnom kopačkom u rukama. Otac ga je tada prvi put gledao na televiziji i, kako se prisjeća obitelj, „pao na koljena i zaplakao”.
Uslijedio je transfer u Wolfsburg, ali niz ozljeda zamalo je prekinuo njegov meteorski uspon. Reanimirao je karijeru u belgijskom Charleroiju i francuskom Lilleu, da bi 2020. za 70 milijuna eura preselio u Napoli – najskuplji afrički nogometaš svih vremena. Tri godine kasnije predvodio je klub do prvog scudetta nakon Maradonine ere, proglašen je najboljim afričkim nogometašem i završio osmi u izboru za Zlatnu loptu.
Unatoč zvjezdanoj karijeri, 25-godišnjak nije zaboravio Olusosun. Prvim bonusom kupio je kuću ocu, zbrinuo braću i sestre, a svaki povratak u rodni kvart preraste u malo slavlje. „Sretan sam kad znam da imaju dovoljno za jesti. Izvući svoju obitelj iz siromaštva moja je najveća pobjeda”, kaže danas jedan od najtraženijih svjetskih napadača.
Njegova priča – od kopanja po kantama do sjaja Serie A – ostaje snažan podsjetnik da gutajući otrovne pare lagoskoga smetlišta, dječak s plastičnom vrećicom vode u ruci nije odustao od sna. A taj san danas vrijedi milijune – i inspirira tisuće djece koja još trče bosonoga uz brda otpada.