Mario Sto, posljednji nositelj tog prezimena u šibenskom zaseoku Šimuni na otoku Pagu, proputovao je planet prije nego što je opet usidrio život u rodnom selu.
Njegova pomorska saga započela je mnogo prije njegova rođenja, još kad se prapradjed s prijateljem ukrcao na brod za Sjedinjene Države. „Kad su stigli, pobjegli su s broda. Pokojni barba Tone išao je prati suđe u restoran, a moj nono na Bruklinski most bojati most”, prisjeća se Mario. Djed je, kaže, za mukotrpno bojenje mosta zaradio dovoljno „da po povratku kupi pet, šest kuća u selu”.
I Mario je naslijedio taj nemirni duh pa se kao mladić otisnuo na oceane. Prvu veliku kušnju doživio je ispred iračke Basre: „Bili smo 135 dana bez kruha, pred Basrom na sidru. U Rijeci smo ukrcali pokvareni kvasac.” Unatoč tome, more ga nije odbilo.
Tijekom desetljeća rada obišao je gotovo svaku veću luku – od Dar es Salama u Tanzaniji, preko indijskih i japanskih pristaništa do Jakarte i brazilske Fortalezae. „Bio sam za Latakiju, Bejrut… neću govoriti što smo vozili jer nije lijepo. Oružje? – Oružje, da”, priznaje bez uljepšavanja.
Posebno pamti 1974. i Buenos Aires pod vojnom huntom: „Imam propusnicu iz 1974. za izlazak u Buenos Airesu. Na deset sati bila je policijska ura.” Za opasnost na moru, kaže, nema težeg mjesta od Biskaja, dok je najbolji dojam ostavio ratom izranjavani Bejrut: „Nije bilo druge marke automobila osim Mercedesa. Ako si imao novca, mogao si kupiti od igle do aviona.”
Iako mu je „srce osvojio Meksiko” – ponajviše zbog glazbe – životni kompas ipak ga je vratio kući. Danas živi u kamenoj kući okrenutoj prema Jadranu. „Otvorim prozor i vidim more. To je velika stvar, nešto posebno. Mi smo ljudi od mora.”
Nikada se nije oženio. „Nisam imao volje za oženiti se. Mogao sam mnogo puta, bio sam mlad i zgodan, ali prođe i to”, kaže uz smijeh. Ne žali ni za čim: „Dobro je, zdravlje služi, imam dobre prijatelje. Ono što sam prošao, ponovio bih još jedanput.”
Od Brooklyna do Basre, od Meksika do rodnog Paškog zaljeva – Sto je oplovio svijet i vratio se ondje gdje se more najtiše čuje, tvrdeći da mu sada ne treba ništa više od bure, sunca i plavog horizonta pred pragom.