Kad je prije osamnaest mjeseci Alina Sarnatska spašavala ranjenike u paklu Bahmuta, kazalište joj je bilo gotovo nepoznat pojam. Danas je 38-godišnja bivša vojna bolničarka jedno od najsnažnijih novih pera ukrajinske scene – i radi brzinom kakvu, kaže, diktira rat.
„Mislim da će me Rusi ubiti, možda za dvije, tri godine – dronom, raketom ili na ulici. Zato moram sve napraviti odmah”, priznaje Sarnatska, koja trenutačno boravi na spisateljskoj rezidenciji u Njemačkoj i paralelno piše doktorat.
Nepatvorena svakodnevica
Prvi tekst, „Military Mama”, uvršten je u program Kazalište veterana – inicijativu koja od vojnika stvara dramaturge. Među 15 izabranih autora upravo je njezin rukopis dospio na veliku pozornicu kijevskog Kazališta na lijevoj obali. Predstava secira majčinstvo pod uniformom, seksizam, mentalne traume i dezertiranje – teme koje rijetko ulaze u službeni ratni narativ. Publika je, međutim, prepoznala istinu; nakon izvedbi mnogi su plakali, a obitelji vojnika zahvaljivale glumačkoj ekipi što su barem nakratko shvatile rovovski život njihovih najmilijih.
Nije uvijek dobrodošla
Ista otvorenost ponekad izaziva otpor. Nakon nedavne izvedbe drame „Balance” u Dnipru, kojoj su nazočili svećenici i gradski dužnosnici, kazalište je pozvano na „raport” zbog psovki i „neherojskog” tona. Redatelj se ispričao, ali pritužbe su ostale.
Čekanje kao glavna uloga
Ovoga ljeta u lavovskom kazalištu Lesja Ukrajinka premijerno je izvedena „Penelope” – priča o ženama koje, poput Homerove junakinje, čekaju svoje vojnike već drugu godinu. Svu glumačku postavu i redateljicu povezuje ista sudbina: svaki od njihovih partnera nalazi se na bojištu. „Ne želim bajku u kojoj je ‘sve u redu’, a žena nakon predstave opet ode kući i čeka”, objašnjava autorica.
U pripremi su „Menstruation”, kronika seksualnih radnica uhvaćenih u vihoru invazije, te „Fat”, komad koji poremećaje prehrane današnje Ukrajine povezuje s traumom Holodomora.
Od marginâ do protesta
Prije rata Sarnatska je radila kao socijalna radnica i borila se za prava žrtava nasilja te seksualnih radnica – posao koji je poznavala iznutra. Danas organizira prosvjede za bolje uvjete vojnika, vodi mrežu potpore ranjenima i njihovim obiteljima, a za književno nadahnuće ne traži uzore na daskama: „Mrzim kazalište… Moj bog pisanja je Stephen King. Ako je priča dobra, radit će i na sceni.”
Na ukrajinskim pozornicama već radi – sirovo, bolno i bez lažne utjehe. A sve dok granate ne padnu, Sarnatska žuri završiti iduću priču, jer, kako kaže, vremena nema.