Na današnji dan prije 543 godine, 22. veljače 1483., hrvatski su glagoljaši dovršili tiskanje „Misala po zakonu rimskoga dvora“ – prve hrvatske tiskane knjige i prvoga europskog misala otisnutog izvan latinskoga jezika i latinice.
Knjiga je nastala samo devet godina nakon što je u Rimu izašao prvi latinični misal, čime su Hrvati gotovo u korak pratili tehnološku revoluciju koju je pokrenuo Gutenbergov tiskarski stroj. Riječ je o inkunabuli – djelu tiskanom u razdoblju od 1455. do 1500. – sastavljenoj od 220 listova, dvostupčano po 36 redaka, otisnutoj crvenom i crnom tintom, što je za 15. stoljeće bio tehnički i financijski zahtjevan pothvat.
Glavni predložak bio je rukopisni „Misal kneza Novaka“ iz 1368., uz još nekoliko starijih hrvatskoglagoljskih misala. Time se potvrđuje kontinuitet glagoljaške pismenosti koja će kasnije utjecati i na nastanak Marulićeve „Judite“.
Mjesto tiskanja i dalje izaziva rasprave. Dok su se ranije spominjali Mletci zbog tadašnje tipografske dominacije Venecije, suvremena istraživanja sklonija su tvrdnji da je tiskara djelovala na hrvatskom tlu. Najčešće se izdvajaju Kosinj, gdje je, prema istraživanju Zvonimira Kulundžića i Ivana Mancea, mogla stajati prva hrvatska tiskara, te Roč, Izola i Modruš. Pretpostavlja se da je projekt financirao plemić Anž (Ivan) VIII. Frankapan Brinjski, dok se Ambrozu Kacitiću pripisuje tehnička izvedba i izrada slova.
Unatoč neizvjesnosti oko lokacije, stručnjaci su složni da se radi o jednoj od najljepših europskih inkunabula. Njezino je značenje višestruko: potvrdila je visoku kulturnu i intelektualnu razinu tadašnjeg hrvatskog društva, osigurala mjesto među rijetkim narodima koji imaju vlastitu inkunabulu te pokazala kako je hrvatski jezik u liturgiji bio ravnopravan latinskome gotovo pet stoljeća prije nego što će to drugima omogućiti Drugi vatikanski koncil.
„Misal po zakonu rimskoga dvora“ stoga se ne slavi samo kao tipografski pothvat, nego i kao simbol čuvanja jezične samobitnosti usred europske renesansne modernizacije.