Jeanitti McCabe izraz „kneecap” ne priziva glazbu ni provokativni rap-trio, nego noć 13. rujna 1990. kada je, kao desetogodišnjakinja u Newryju, čula pucanj koji joj je zauvijek promijenio obitelj. Šestorica do osmorice maskiranih muškaraca provalila su u kuću, odvela njezina oca Petera u kuhinju i ustrijelila ga iznad koljena.
„Throw me a towel… Don’t let the children see me”, viknuo je tada s podnožja stepenica, ležeći u lokvi krvi. Danas, u 66. godini, još hoda s vidljivim šepanjem, a psihološke posljedice progone cijelu obitelj. „What happened to daddy is still alive to this day. I feel trapped inside my own mind, of still being that 10-year-old child”, kaže Jeanitta, sada 45-godišnjakinja.
Brutalna praksa takozvanih kažnjeničkih pucnjava – najčešće u koljena, gležnjeve ili zapešća navodnih sitnih kriminalaca – počela je 1970-ih i, prema policijskim brojkama, odnijela više od 6 000 žrtava; istraživači procjenjuju da bi stvaran broj mogao dosezati 20 000. Iako se učestalost nakon Sporazuma na Veliki petak 1998. naglo smanjila, izolirani slučajevi i dalje se bilježe.
Paravojne skupine IRA i UVF time su, objašnjava stručnjak za tranzicijsku pravdu Kieran McEvoy, preuzimale ulogu sudaca u vlastitim zajednicama: „It was brutal, visible and popular. There was a demand for it.” Žrtve, uglavnom mladići, ponekad su se i sami javljali „na termin”, znajući da će ih na pustoj ledini čekati cijev pištolja. Kad su pogođeni svi zglobovi – koljena, zapešća i gležnjevi – govorilo se o „six-packu”; neki su izgubili udove, neki život.
Sramota bez odštete Unatoč službenom priznanju brojnih drugih stradalnika Sjeverne Irske, osobe pogođene ovim napadima često ostaju na margini. Jeanitta i njezin otac izuzeti su iz državnog Programa trajne naknade za invaliditet nastao u sukobima (TPDP). Smatraju da su nepravedno proglašeni ne-povezanima s „Sukobom”, pa su pokrenuli žalbu. Njihov odvjetnik Kevin Winters upozorava: „They cannot be written out of history as if they never happened… They are in the thousands and therein may lie the real reason why these cases have been deemed out of scope – money.” Visoki sud o slučaju bi trebao odlučiti u rujnu.
Osim financijske borbe, obitelj trpi društvenu osudu. „There is stigma attached to victims of these attacks, some of whom become outsiders and are shunned in their home localities”, ističe povjesničar Liam Kennedy. Jeanitta potvrđuje: na prvom danu povratka u školu nakon petogodišnjeg izbjeglištva po Škotskoj i Engleskoj, jedna je učenica ustala i dobacila: „youse aren’t supposed to be in the country, your daddy’s a tout”.
Od tada se bori s anksioznošću, depresijom i fibromialgijom. „The legacy never leaves. To this day our name is absolute dirt”, kaže, priznajući da većinu vremena provodi iza zatvorenih roleta. Balaklave koje nosi popularni rap-sastav Kneecap – ironično prisvajajući isti izraz – podsjećaju je na noć napada, iako za samu glazbu „nema mišljenje” jer više ne prati vijesti ni društvena zbivanja.
Praksa kažnjavanja pucanjem možda se smanjila, ali priče poput njezine pokazuju da je rana ostala otvorena – i da se, daleko od pozornica i političkih pregovaračkih stolova, još uvijek prolijeva nevidljiva psihološka krv.