Knjiga iz Kellsa, jedan od najslavnijih srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa, možda ipak nije nastala na otočiću Iona nego u istočnoj Škotskoj, u zemlji Pikta. Na to upućuju zaključci britanske stručnjakinje dr. Victorije Whitworth, koja će detalje iznijeti u knjizi „The Book of Kells: Unlocking the Enigma” najavljenoj za listopad.
Whitworth smatra da je najvjerojatnije mjesto nastanka samostan u Portmahomacku, Easter Ross, sjeveroistočno od Invernessa. Ondje su arheolozi otkrili radionicu za proizvodnju pergamenta od teljeće kože i kamenoklesarske alate, a uklesani križni stup s bogatim latinskim natpisom pokazuje istu razinu umjetničke razigranosti i složenih inicijala kao i sami rukopis.
„Ako je Knjiga iz Kellsa nastala u Piktiji, morat ćemo iznova ispričati priču o ranosrednjovjekovnoj Škotskoj”, poručuje Whitworth. Dosad je prevladavalo mišljenje da su je započeli redovnici na Ioni krajem 8. stoljeća, a potom je nakon vikinškog napada premještena u irski Kells, gdje se prvi put spominje u pisanim izvorima.
Ključne točke novog tumačenja:
• Samostan u Kellsu osnovan je 807., ali je važnost stekao tek u kasnijem 9. stoljeću – prekasno da bi ondje nastao rukopis. • Ionske kamene skulpture karakterizira „čitanost i jednostavnost”, dok Portmahomack pokazuje „beskonačnu inventivnost i nepredvidljivost” srodnu Knjizi iz Kellsa. • Pikti su već bili poznati po sofisticiranim kamenim križevima, no smatralo se da nijedan njihov rukopis nije preživio – Whitworth sada tvrdi da je upravo ovaj najpoznatiji primjer iluminatora zapravo piktovsko djelo.
Samostan u Portmahomacku cvjetao je između 700. i 800. godine, dok ga nije uništila vatra, vjerojatno u novom vikinškom napadu. Sustavna iskapanja započela su tek devedesetih godina prošlog stoljeća, a rezultati objavljeni 2016. otkrili su mjesto izuzetno pismene i umjetnički razvijene zajednice.
Profesorica povijesti umjetnosti Rachel Moss s Trinity Collegea u Dublinu podsjeća da je u to doba česta bila razmjena hodočasnika, umjetnika i materijala između Irske, Britanije i kontinenta. „Bez izravnog zapisa u samom rukopisu gotovo je nemoguće odrediti točno mjesto nastanka”, napominje Moss, ali dodaje da nova analiza Portmahomacka „donosi dodatnu dimenziju” raspravi.
Knjiga iz Kellsa, evanđelistar s tekstovima Mateja, Marka, Luke i Ivana, od 17. se stoljeća čuva u Trinity Collegeu i godišnje privlači stotine tisuća posjetitelja. Ako se Whitworthine teze potvrde, rukopis neće izgubiti ništa od svoje mistike – ali bi mogao dobiti sasvim novu adresu rođenja.