Predsjednik Republike Zoran Milanović prošloga je tjedna dvodnevnim posjetom Tbilisiju opet uzburkao hrvatsku i europsku političku scenu. U glavnom gradu Gruzije poručio je da „EU birokracija gura Gruziju prema Europskoj uniji” te ustvrdio da vlast u Tbilisiju „nije proruski režim”, nego da iza višemjesečnih prosvjeda stoji Bruxelles.
Takav je nastup dočekan oštrim kritikama u Zagrebu i Bruxellesu. Analitičari upozoravaju da se Milanovićeve izjave gotovo podudaraju s retorikom Kremlja, a premijer Andrej Plenković ironično je primijetio kako je „mogao posjetiti i Ukrajinu kad je već išao u Gruziju”.
Dok oporba u Tbilisiju osporava regularnost prošlih parlamentarnih izbora, Europski parlament je posebnom rezolucijom zatražio njihovo poništenje i uvođenje sankcija vodećim ljudima vladajućeg proruskog pokreta Gruzijski san. Dokument nabraja izborne nepravilnosti i represiju prema političkim protivnicima, uključujući uhićenja oporbenih čelnika.
U Zagrebu se, pak, raspravlja i o tome tko je prvi potaknuo šefa države da otputuje na Kavkaz. Samo dva tjedna ranije umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo u podcastu „Sekstant” savjetovao je Milanoviću sljedeći itinerar: „Milanović bi trebao sada otići u Moskvu, a ako ne može odmah to onda barem u Gruziju… prije Moskve neka ode u Gruziju, a potom u Peking, Rijad, Teheran i Alžir.” Službene potvrde da je predsjednik poslušao taj prijedlog nema, no dvojac već godinama javno dijeli proruske stavove.
Domazet, nekadašnji načelnik Glavnog stožera HV-a i arhitekt ključnih oslobodilačkih operacija, podsjetio je na sebe i 2017. tvrdnjom da „hrvatski pješaci mogu biti u Ljubljani za 48 sata”. U vojnoj je karijeri bio zadužen za obavještajnu analitiku, a hrvatske su službe pod njegovim vodstvom tijekom rata elektronički prisluškivale Slobodana Miloševića i kninsko vodstvo.
Ruski mediji kontinuirano hvale nastupe hrvatskog predsjednika, što dodatno pojačava dojam da je Milanović u Tbilisiju nastupio u skladu s interesima Moskve. Kritike mu stižu i iz vlastitog dvorišta, gdje se sve glasnije postavlja pitanje: zašto Kremlju bliske poruke odašilje s pozornice zemlje koja još uvijek čeka europsku budućnost?
