Francuski dokumentarist Nicolas Philibert (74) završio je svoj triptih o životu osoba s poremećajima mentalnog zdravlja filmom „At Averroès & Rosa Parks”, snimljenim u pariškoj bolnici Esquirol. Nakon što je prošle godine za „On the Adamant” – portret dnevnog terapijskog centra usidrenog na Seini – osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu, redatelj se u novome ostvarenju spušta na „mračnu stranu” sustava: odjele na koje pacijenti odlaze u najgorim danima.
Film je sastavljen isključivo od razgovora pacijenata i njihovih psihijatara. Kamera bilježi očaj Laurence, žene koja moli za zagrljaj, ali umjesto toga dobiva „samo čašu jogurta”. Gledatelj svjedoči i ispovijestima Oliviera, koji druge pacijente naziva članovima obitelji, te Noéa, multilingvalnog umjetnika koji vjeruje da mu je „megalomaniju” potaknula šaka LSD-a na trance festivalu. Unatoč strpljivosti osoblja, napetost je stalna: kada jedna pacijentica psihijatra nazove „glupim kao sranje”, kamera hvata nijemo razočaranje na liječnikovu licu.
Philibert kaže da je želio „film temeljen gotovo samo na govoru i slušanju, dvjema vještinama koje u psihijatriji izumiru”. Upozorava na kroničnu nebrigu države: sve manji broj sestara ostaje u javnim bolnicama jer, ističe, „svoj posao mogu sve rjeđe obavljati dostojanstveno”.
Triptih – „On the Adamant”, „The Typewriter and Other Headaches” i „At Averroès & Rosa Parks” – sniman je od travnja 2021. do 2022., a britansku premijeru imat će 26. i 27. srpnja u londonskom kinu Bertha DocHouse.
Redatelj ostaje vjeran strogom etičkom kodeksu. Podsjeća da njegovi filmovi „počivaju na povjerenju” te da su svi sudionici, pa i samoozljeđena Laurence koju vidimo s opeklinama nakon pokušaja samospaljivanja, pristali na snimanje prije i poslije kamera. „Više od papira, za mene je važan čin obostrane pažnje: netko tko je inače nevidljiv shvaća da je nekome stalo do njegova glasa.”
Od prvijenca „In the Land of the Deaf” (1992.) do današnjih dana Philibert ostaje kroničar zajednica koje opstaju zahvaljujući ljudskoj toplini. No završne minute novoga filma, uz jazz-gitarističku obradu Beethovenove „Ode radosti”, odišu neuobičajenom gorčinom. Jedan pacijent na početku videći bolnicu iz zraka kaže: „Strašno je, izgleda kao zatvor.” Philibert, koji inače zazire od „poruka”, ovoga puta teško prikriva stav: francuska javna psihijatrija, zaključuje, već jest svojevrsni zatvor za one kojima bi trebala biti utočište.