Taylor Swift objavila je dvanaesti studijski album „The Life of a Showgirl”, samo deset mjeseci nakon što je završila monumentalnu turneju Eras. Premda je ploča već oborila niz komercijalnih rekorda – više od pet milijuna unaprijed spremljenih kopija na Spotifyju i 15 milijuna dolara prodanih ulaznica za popratni film u prvom danu – prvi kritički odjeci zvuče iznenađujuće mlako.
• Neočekivani zaokret u zvuku Umjesto elektroničnih pop-hitova kakve je s istim producentskim duom (Max Martin i Shellback) snimila u eri albuma „1989” i „Reputation”, Swift ovoga puta nudi lagodni soft-rock: akustične gitare, prigušene sintetičare i diskretne orkestracije. Rezultat je, pišu kritičari, „ugodna pozadinska glazba koja ulazi na jedno, a izlazi na drugo uho”. Od dvanaest pjesama tek se spominju upečatljiv refren „Elizabeth Taylor”, neobični tonalni zaokreti u „Wi$h Li$t” i emotivna balada „Ruin the Friendship”.
• Tekstovi puni zamjerki – i nespretnih metafora Iako album tematski najavljuje slavljenički pogled na život na pozornici, velik dio stihova i dalje „kipti od prigovora”. Swift se ponovno vraća starim sukobima s Kim Kardashian, Kanyeom Westom i bivšim izdavačem Scottom Borchettom, a u pjesmi „Actually Romantic” proziva kolegicu za koju se lako pretpostavlja da je Charli XCX. Najviše pažnje ipak izaziva pjesma „Wood”, hvalospjev fizičkim atributima zaručnika Travisa Kelcea, koju kritičari nazivaju „nespretnom” i „tako tankom da se oslanja na dosjetke o ‘čarobnom štapiću’ i ‘crvenom drvetu’”.
• Kratka forma, veliki upitnici Za razliku od prethodnog dvostrukog izdanja „The Tortured Poets Department”, novo izdanje traje tek 40 minuta. Međutim, unatoč kondenziranom formatu i povratku provjerenim producentima, recenzije se slažu da „nedostaje neodoljivih melodija” te da Swift ovoga puta nije održala vlastiti standard „visoko postavljene letvice”.
Zaključno, „The Life of a Showgirl” već je trijumf na ljestvicama prije nego što je službeno ugledao svjetlo dana, no čini se da brzina objave i želja za stalnom prisutnošću u pop-vorteksu nisu išle u korist kreativnoj oštrini. Čak ni „besmrtni”, poručuju kritičari, ponekad moraju pritisnuti kočnicu.
