Nova Nacionalna sigurnosna strategija Sjedinjenih Država, koju je administracija Donalda Trumpa objavila početkom godine, odjeknula je kao hladan tuš u europskim političkim salonima. Politologinja Jadranka Polović s Međunarodnog sveučilišta Libertas upozorava da dokument označava odlučan odmak Washingtona od dugogodišnjeg liberalnog hegemonizma i „američkih garancija” na koje se Europska unija navikla.
„Nova NSS nalik je političkom Trump showu, ali istodobno predstavlja ozbiljan šok za većinu čelnika Europske unije”, kaže Polović, ističući da u Bruxellesu još prevladava iluzija kako će američki međuizbori obuzdati Bijelu kuću i vratiti transatlantske odnose u poznate okvire.
Strategija trasira put Sjedinjenih Država kao „kontinentalnog carstva zapadne hemisfere” s naglašenom tvrdolinijaškom sigurnosnom dimenzijom. Izvršna vlast, potaknuta snažnom mobilizacijom biračke baze, po ocjeni politologinje zadržava širok manevarski prostor čak i ako izgubi potpunu kontrolu nad Kongresom, pa je europsko oslanjanje na izborni „korektiv” proglašeno strateškom zabludom.
Raspad sigurnosne arhitekture
U međuvremenu, rat u Ukrajini i dalje razotkriva limite europske moći. „Sigurnosna arhitektura kontinenta trajno je narušena. Vratili smo se logici tvrde moći koju odmjeravamo s Rusijom, nuklearnom silom, i to s potpuno nerealnim očekivanjima o slamanju Moskve”, upozorava Polović. Uz opsežnu vojnu pomoć i sankcije, Rusija, kako navodi, „zadržava operativnu prednost i ubrzava ofenzivne operacije”, što Kijev dovodi u rizik od vojnog i društvenog sloma.
Pukotine unutar EU-a postaju sve dublje. Oslanjanje na tradicionalnu os Pariz–Berlin više ne funkcionira kao ranije: Italija je već odbila ideju zapljene ruskih sredstava, a u Francuskoj se pojavljuje sve jači otklon od konfrontacijskog kursa. Zaokret predsjednika Emmanuela Macrona prema mogućim pregovorima s Vladimirom Putinom dodatno ilustrira eroziju dosad dominantnog stava.
SAD upozorava na „civilizacijsko propadanje” Europe
Američka strategija ide i korak dalje, bilježeći drastičan pad europskog udjela u svjetskom BDP-u – s 25 % 1990. na 14 % danas. Kao dublje uzroke navodi gustu mrežu propisa, migracijske pritiske, demografsko starenje te „postupni gubitak nacionalnih identiteta i društvenog samopouzdanja”. Europa se, stoga, više ne nazire samo kao gospodarski partner, nego i kao kontinent u strukturalnoj i identitetskoj krizi, s mogućim posljedicama po globalnu ravnotežu moći.
Pogled prema 2026.
Kratkoročno, diplomacija ostaje jedina nada za deeskalaciju na ključnim bojišnicama. „Iako mir trenutno ne djeluje izgledno, ostaje iskrena nada da će se diplomatske inicijative usmjerene na okončanje sukoba u Gazi i Ukrajini nastaviti i ojačati”, zaključuje Polović. No, kako Trumpova strategija sve otvorenije definira američke prioritete, a europske prijestolnice tonu u unutarnje podjele, 2026. bi prije svega mogla biti godina bolnog suočavanja Bruxellesa s novom realnošću – svijetom u kojem stara transatlantska sigurnosna mreža postaje sve tanja, a odluke donesene u Washingtonu sve manje uzimaju u obzir europske želje.
