Putnica, novinarka i književnica Martina Divić nakon Afrike se uputila prema Srednjoj Americi i ondje skupljala priče koje je pretočila u novu knjigu „Tamo gdje duga dobiva boju“. Zbirku je objavio zagrebački Libricon, a nastala je kao nastavak njezina ranijeg putopisa „Ne postoji sutra u Atru“, nagrađivanog dnevnika s putovanja po Senegalu, Mauritaniji i Maroku.
Divić je ovog puta, kako sama piše, izabrala „potucati se od nemila do nedraga po zemljama Trećeg svijeta, a ne od jednog do drugog uredno klimatiziranog resorta“. Već prva epizoda dočarava tu odluku: nakon deset dana iscrpljujućeg puta od Cancúna u Meksiku do Floresa u Gvatemali, autoricu u razdrmanom autobusu svladava mučnina. „Pisanje je bilo moj pogon, ali sve što se do tada dogodilo činilo mi se beznačajnim“, priznaje u knjizi, dodajući da su riječi koje je „izbacila“ bile tek „zgužvani događaji koje nisam znala probaviti tekstom“.
Za razliku od turističkih vodiča, Divić nudi gotovo nihilistički portret zemalja koje prolazi. Prirodnih ljepota u njezinim zapisima ima malo; prevladavaju društvene rane. Jedna od protagonista, Elenita, šezdesetogodišnja nepismena žena s petoro djece i mužem pijancem, unatoč svemu pjeva čitav dan. "Bog je imao ključnu ulogu u njezinom životu tako što je pravdao sve što joj se nije sviđalo", bilježi autorica, ističući kako je "neznanje također bilo dar od Boga" jer je Elenitu štitilo od spoznaje o vlastitoj bijedi.
Divić svjedoči i urušavanju sandinističke ideje u Nikaragvi, opisuje vrtićku djecu koja na ulicama peku tortilje i prodaju ih prolaznicima, a pandemija koronavirusa na kraju naglo prekida putovanje i vraća je kući, u Drvenik.
Ta veza s rodnim krajem provlači se kroz cijelu knjigu. Autorica putuje, piše i promatra kako bi bolje razumjela mjesto iz kojega je krenula, potvrđujući stihove splitskog pjesnika Tonča Petrasova Marovića uklesane na Pjaci: „Ne treba nikamo ići / nigdje drugdje tražiti / što jest i tu je.“
„Tamo gdje duga dobiva boju“ tako istodobno funkcionira kao putopis, osobni dnevnik i kritika globalnih nepravdi. Snažne scene s američko-srednjoameričkih cesta sjeku se s prisjećanjima na baku koja nikada nije vidjela Dubrovnik, iako je od njega dijelilo tek 129 kilometara. Time Divić podsjeća da „živjeti kao nekretnine“ nije isključivo latinoamerička sudbina, nego i domaća navika.
Knjiga je od danas dostupna u knjižarama, a autorica najavljuje i seriju predstavljanja po Hrvatskoj, nakon čega se – barem zasad – vraća pisanju u Drveniku.