Objavljivanje knjige „Srednja Europa očima hrvatskih intelektualaca u 20. stoljeću”, koju su priredili Domagoj Tomas i Tomislav Kardum, potaknulo je novu javnu raspravu o mjestu Hrvatske u srednjoeuropskom kulturnom krugu.
U više od 400 stranica urednici nude izbor eseja i političkih ogleda dvadesetak hrvatskih autora – od braće Stjepana i Antuna Radića, preko Ive Pilara, Krune Krstića, Alfonsa Hribara i Dinka Tomašića, do Augusta Cesarca te emigranata Bogdana Radice i Ivana Oršanića. Zbornik završava tekstom Predraga Matvejevića, čime se pokušava zahvatiti cijelo 20. stoljeće.
Kritičari, međutim, upozoravaju na upadljive izostanke. Posebno se ističu A. G. Matoš, koji je među prvima estetski artikulirao hrvatsku pripadnost Srednjoj Europi, te Miroslav Krleža, čiji je ironičan i skeptičan odnos prema toj ideji ključan za razumijevanje njezine recepcije. Neulazak ni Milana Šufflaya dodatno potpiruje sumnje u reprezentativnost izbora.
Sama ideja Srednje Europe u hrvatskoj je kulturi nakon 1945. gotovo utihnula. Tek sredinom 80-ih Branimir Donat i Branko Matan u časopisu „Gordogan” objavljuju znameniti esej Milana Kundere „Tragedija Srednje Europe”, čime ponovno otvaraju temu. Ipak, ratni 90-i i prevlast državotvornog diskursa onemogućili su njezinu širu političku artikulaciju.
Zagrebački izdavač SE, čiji naziv već upućuje na programsku orijentaciju, pokušava sada obnoviti taj izgubljeni kontinuitet. Premda hrestomatija nosi „propuh” propuštenih imena, upravo te pukotine, kako priznaju i najglasniji recenzenti, čine je vrijednim poticajem za daljnje istraživanje. Knjiga, zaključuju, „ne zatvara kanon, nego ga iznova problematizira” i podsjeća da srednjoeuropski horizont, premda dugo potiskivan, i dalje nudi važno ogledalo za hrvatski identitet u Europi.