Iskusni reporter Goran Latković 1. svibnja navršit će točno godinu dana otkako se pridružio informativnom timu Nove TV. U razgovoru za naš list prisjetio se najvažnijih trenutaka, otkrio što ga i dalje drži uz televiziju te zašto, unatoč digitalnoj buci, još vjeruje u klasični dnevnik.
„Biti na mjestu i pratiti događaj koji će obilježiti dan, godinu ili više poseban je osjećaj”, kaže Latković, naglašavajući kako mu izravni susret s događajem i ljudima i dalje predstavlja najveće uzbuđenje u poslu.
No terenski rad donosi i tamniju stranu: susrete s teškim ljudskim sudbinama. „Često rješavamo probleme ljudi na koje je sustav zaboravio. U tim trenutcima posao se nosi kući”, priznaje novinar koji nerijetko granicu između profesionalnog i osobnog briše empatijom.
Televizija je, kaže, njegova trajna ljubav. Iako je u jednom trenutku razmišljao o promjeni karijere, život ga je „demantirao” i potvrdio da je kamera njegov put. „Uvijek sam znao da želim raditi ovaj posao”, dodaje.
Latković ne bira teme po afinitetu – iskustvo ga je naučilo da čak i naoko „dosadni” zadaci mogu iznjedriti priče koje se pamte. O proteklih 12 mjeseci govori kao o nastavku ritma kojim je zakoračio prvog radnog dana. 2026. za njega i redakciju počela je, napominje, „izazovno i nesigurno”, no nada se mirnijoj drugoj polovici godine.
Digitalno doba neumoljivo je ubrzalo tempo, ali i postavilo nove kriterije kvalitete. „Društvene mreže promijenile su način rada i pogled na obradu događaja. Sve vijesti već su objavljene online, a mi u Dnevniku u 19 sati moramo ponuditi dodanu vrijednost i kontekst”, objašnjava, ističući da se svaka informacija temeljito provjerava prije izlaska na ekran.
Godine na terenu naučile su ga strpljenju. Brzoplet po prirodi, s vremenom je shvatio da se najzanimljivije priče skrivaju „iza idućeg zavoja”. Najbolji savjet koji je ponio sa sobom glasi: ostati prizeman i ne dopustiti da ego zavlada, jer – kako slikovito kaže – „ekran to može napraviti”.
Kad se kamere ugase, Latković bijeg od ekrana pronalazi u hobijima. Najviše ga veseli proljetna sadnja biljaka, iako ne odbija dobar film ili seriju.
Ako je suditi po prvih 365 dana, novom kolegi u redakciji televizijski adrenalin ne jenjava. Upravo suprotno – svaka nova dežura podsjetnik je da, dok god postoje priče koje vrijedi ispričati, ostaje mjesta za klasični, terenski novinarstvo koje on živi.