U travnju 1986. godine otočani na Krku susreli su se s paradoksalnom slikom socijalističke svakodnevice: dok su tražili komad svježeg kruha, police su pucale od vrećica – mrvica.
Opskrba osnovnom namirnicom napokon se bila stabilizirala, ali je sustav distribucije otkrio sve svoje manjkavosti. Trgovci su oklijevali naručiti veće količine jer su strahovali od neprodane robe. Ako bi kruh ostao, proizvođač ga je bio spreman vratiti u pekaru samo pod jednim uvjetom – da trgovina preuzme jednaku „protuvrijednost“ u mrvicama. Novac se nije vraćao, dug je ostajao, a kutije sitno usitnjenog kruha ubrzano su zatrpavale skladišta i prodajne prostore.
U jednoj maloj prodavaonici pokraj mliječnog restorana, primjerice, tijekom cijele je zime prodana tek polovica jedne kutije, dok su nove pošiljke neumoljivo stizale. Kupci su se u međuvremenu snalazili kako su znali: za svježi kruh često su morali doći u točno određen sat, prilagođavajući mu obaveze i radno vrijeme.
Epizoda s Krka slikovito pokazuje kako administrativna pravila i kruti odnosi proizvođača i trgovaca mogu iznjedriti apsurd – nedostatak onoga što je svima potrebno, uz istodobni višak onoga što gotovo nitko ne želi.