Njemački časopis Cicero – magazin za političku kulturu – objavio je opsežan tekst politologa i bivšeg UN-ova savjetnika Alexandera Rhoterta, koji Operaciju „Oluja“ opisuje kao ključni trenutak za okončanje ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Rhotert podsjeća da je „Daytonski sporazum“ iz studenoga 1995. bio nezamisliv bez događaja s početka kolovoza iste godine, kada je Hrvatska vojska (HV) u svega četiri dana razbila paradržavu „Republiku Srpsku Krajinu“ i oslobodila petinu svojega teritorija. Autor tvrdi da je time spriječena mogućnost da srpske snage pobiju još 200 000 ljudi te definitivno srušena vizija „Velike Srbije“.
Ključna uvertira bila je operacija „Ljeto ’95“, koju je vodio general Ante Gotovina. HV i Hrvatsko vijeće obrane tada su, između 25. i 29. srpnja, ovladali Bosanskim Grahovom i Glamočem, presjekli prometnicu Banja Luka – Knin i gotovo izolirali krajiški glavni grad. Istodobno je vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić najavio smjenu generala Ratka Mladića, ljutit zbog toga što je, zauzet napadima na Srebrenicu i Žepu, zanemario zapadnu Bosnu.
Rhotert podsjeća da je upravo u istočnobosanskim enklavama počinjen „prvi genocid u Europi nakon Holokausta“. Pad Bihaća, upozorava, otvorio bi put stvaranju kompaktnog srpskog koridora od Beograda do Jadrana, čime bi Hrvatska trajno ostala podijeljena i izvan NATO-a i Europske unije.
Američki pritisak i obuka Od početka 1994. Sjedinjene Države aktivnije su se uključile u traženje rješenja. Po nalogu Washingtona umirovljeni američki časnici iz tvrtke MPRI počeli su obučavati HV prema NATO standardima, dok je popuštanje embarga na oružje omogućilo dopremu pješačkog naoružanja preko hrvatskih luka. „Plima se na bojištu polako okretala“, piše Rhotert, a prvi jasni znak bio je munjeviti „Bljesak“ u zapadnoj Slavoniji 1. svibnja 1995.
Nakon „Oluje“ zajedničke snage Armije BiH, HV-a i HVO-a krenule su prema Banjoj Luci, zaustavljene tek na inzistiranje SAD-a dvadesetak kilometara pred gradom. Primirje je dogovoreno u listopadu, a u Daytonu je, nakon trotjednih pregovora, sklopljen okvirni mirovni sporazum.
Odgovornost i posljedice Autor ne prešućuje tragediju odlaska oko 200 000 Srba iz Krajine niti ubojstva nekoliko stotina starijih civila, ali zaključuje da najveću krivnju snosi režim Slobodana Miloševića koji je lokalne Srbe instrumentalizirao za svoje ciljeve. Trojica hrvatskih generala, među njima Gotovina, kasnije su oslobođena na Haškom sudu.
Rhotert završava tvrdnjom da je diplomacija učinkovita samo kada postoji vjerodostojna vojna snaga: „Mir bez (vojne) snage je iluzija – to vrijedi i tri desetljeća kasnije, bilo na Balkanu, u Ukrajini ili unutar Europske unije.“
