Na internetskom forumu r/WorkReform pojavila se priča korisnika Dutch_Reality_Check koja je otvorila raspravu o razlikama u radnoj kulturi između Sjedinjenih Država i Nizozemske.
Autor tvrdi da ga je američki menadžer pokušao prijaviti zbog – kako je rekao – „nedostatka predanosti” zato što svakoga dana ured napušta točno u 17.00 sati. Prema objavi, šef je očekivao da djelatnici ostanu dulje, iako to vrijeme nije plaćeno, kako bi pokazali dodatni angažman.
„Neću da na meni zaradi dodatnih 100 000 dolara”, napisao je nizozemski radnik, jasno stavljajući do znanja da nije spreman poklanjati svoje slobodno vrijeme tvrtki. Njegova reakcija naišla je na golemu podršku korisnika platforme, osobito onih iz zemalja gdje je zakonska zaštita radnika jača, a balans između posla i privatnog života smatra se temeljnim pravom.
Priča podsjeća na staru, još uvijek raširenu ideju da je poželjno „gorjeti svijeću na oba kraja”. Često se spominje primjer Margaret Thatcher, koja je, prema biografima, spavala svega četiri sata i radila duboko u noć. Kritičari upozoravaju da takav pristup vodi izgaranju i narušavanju privatnih odnosa, dok suvremeni modeli rada – osobito u Nizozemskoj i skandinavskim državama – favoriziraju kraće radno vrijeme i fleksibilnost.
U komentarima se moglo pročitati kako u Nizozemskoj zakon jasno regulira prekovremene sate, a zaposlenici redovito koriste pauze, godišnje odmore i, što je još važnije, napuštaju ured čim im završi radno vrijeme. Za mnoge Amerikance, naviknute na drukčiju korporativnu dinamiku, to je i dalje neobičan koncept.
Primjer s foruma r/WorkReform još jednom je istaknuo jaz: dok američki poslodavci često cijene vidljivi trud izvan radnog vremena, nizozemski sustav naglašava učinkovitost i jasno odvajanje posla od privatnog života. Za Dutch_Reality_Check priča je završila tako da je, umjesto prijave, dobio dodatnu podršku kolega i nadređenih iz Nizozemske, dok američki menadžer – barem prema navodima objave – nije imao osnove za disciplinsku mjeru.
Rasprava se nastavila i nakon prvotne objave. Mnogi su dijelili vlastita iskustva, a poruka koja je dominirala bila je jednostavna: plaćeni ste za osam sati, radite osam sati – ni minutu dulje bez odgovarajuće naknade.