Lokalni izbori završeni su, pobjednici preuzimaju urede, poraženi zbrajaju političke gubitke, a izborni se stožeri gase do sljedećeg ciklusa. No iza prividnog smiraja ostaje ključna nedoumica: mogu li rezultati biti uistinu reprezentativni kada je odaziv birača izrazito nizak?
Prema službenim podacima – koji se u pojedinim sredinama još osporavaju zbog sumnji u pravilnost prebrojavanja nevažećih listića – na birališta je izašao tek manji dio građana s pravom glasa. Konkretne brojke domaćih izbornih povjerenstava još se analiziraju, ali usporedba s primjerom digitalno napredne Estonije pokazuje da tehnologija sama po sebi ne jamči veći interes: ondje je na posljednjim izborima za Europski parlament glasalo svega 38 % upisanih birača, premda je elektroničko glasanje dostupno diljem zemlje.
Niska izlaznost otvara nekoliko pitanja:
• Tko zapravo odlučuje – jesu li to samo najlojalniji i najmotiviraniji glasači, kako kritičari upozoravaju, ili sustav i dalje odražava širu volju građana? • Koliko su česte, i koliko opravdane, postizborne optužbe o neregularnostima kada je razlika između kandidata minimalna, a nevažeći listići suspektni? • Zašto političari, koji se užurbano zahvaljuju svojim biračima, rijetko progovaraju o većini koja ostaje kod kuće?
Dok se dio gubitnika najavljuje žalbama pa i mogućim tužbama Europskom sudu za ljudska prava, većina stranaka prešutno prihvaća da se o razlozima apstinencije javno ne raspravlja. Time ostaje otvoreno ključno pitanje postavljeno odmah nakon zatvaranja birališta: „Ako ni zbog čega drugog, barem iz znatiželje, zašto niste glasali?”
Bez sustavne analize odgovora na to pitanje, demokratska legitimnost – premda formalno potvrđena izborima – nastavit će se temeljiti na relativno uskom krugu motiviranih birača, dok će se šira javnost i dalje povlačiti u tihu većinu koja ne izlazi na izbore.