Moldavska spisateljica Tatiana Tibuleac dobila je hrvatsko izdanje svog nagrađivanog romana „Ljeto kad je mama imala zelene oči”. Knjigu je s rumunjskog prevela Ivana Olujić, a objavio zagrebački V.B.Z. pod uredničkom palicom Drage Glamuzine.
Roman od samo 145 stranica već je osvojio europsku kritiku; francuski Le Monde opisao ga je kao djelo „britke snage nezadržive ljepote”. Tibuleac na malom prostoru ispisuje iznimno intenzivnu obiteljsku dramu u čijem je središtu odnos majke i sina.
Priču pripovijeda Aleksy, slikar svjetskoga glasa koji se u kasnim tridesetima, na poticaj psihijatra, vraća u ljeto svoje četrnaeste godine. Otvara je rečenicama koje bez zadrške šokiraju: „Tog jutra, kad sam je mrzio više nego ikad, mama je napunila trideset i devet godina… Bila je najbeskorisnija od svih majki koje su ikada postojale.” Taj gorki uvod stoji u oštrom kontrastu sa završnim riječima: „Ljeto kad je mama imala zelene oči nije nikad završilo.”
Kroz kroniku jedne godine u malom francuskom selu Tibuleac raslojava razloge Aleksyjeve mržnje, ali i put prema oprostu. Ključna prekretnica događa se u mirisnom polju suncokreta gdje majka i sin započinju razgovor koji mijenja sve što su dotad znali jedno o drugome.
Autorica likove gradi slojevito: dječakova destruktivnost i agresija nadovezuju se na obiteljsku tragediju, dok se majka – „umorna od neljubavi” – bori s vlastitim psihičkim slomom. Od sredine romana naraciju sve više preuzima zreliji, analitičniji glas slikara koji bol pretvara u umjetnost.
„Ljeto kad je mama imala zelene oči” stoga nije samo priča o djetinjoj mržnji, nego i o ljubavi, smrti, boli, promašenim životnim odlukama i – ponajviše – o moći oprosta. Hrvatski prijevod donosi domaćoj publici rijetku priliku da upozna suvremenu moldavsku književnost, koja se unatoč svojoj „malenosti” nameće vrhunskom literarnom vrijednošću.