Nuri al-Maliki, dugogodišnji irački premijer čije se djelovanje povezuje s Teheranom, ponovno je u igri za čelnu poziciju u Bagdadu – i to baš dok se Sjedinjene Države spremaju na razgovore s arapskim državama i Iranom u Istanbulu.
Premda je na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima najviše glasova osvojio aktualni premijer Mohammed Šia al-Sudani, šijitske stranke odlučile su za mandatara predložiti upravo al-Malikija, koji je Irak vodio od 2006. do 2014. godine. Kritičari upozoravaju da bi njegov povratak proširio iranski doseg u zemlji i oslabio institucije koje su SAD i saveznici gradili nakon invazije 2003.
• Donalda Trumpa već je upozorio da će se Washington povući iz potpore Iraku ako se al-Maliki vrati na vlast.
• Američki posebni izaslanik za Irak Mark Savaya smijenjen je u nedjelju; neslužbeno se navodi da nije uspio blokirati al-Malikijevu nominaciju.
„Ušao je u ured s izrazito agresivnim sektaškim tonom“, kaže irački aktivist za ljudska prava Faisal al-Mutar. Po njemu je al-Malikijeva politika učvrstila osjećaj da šijiti, posebice njegova frakcija, „imaju jedinstveno pravo upravljati Irakom“, što je mnoge Iračane – uključujući brojne šijite – duboko otuđilo i poguralo zemlju u spiralu sektaškog nasilja.
Sličnu ocjenu iznosi i bivši američki vojni obavještajac Michael Pregent: al-Maliki je, tvrdi on, politizirao sigurnosne snage i snosi veliku odgovornost za krizu 2013.–2014., kada su marginalizirane sunitske zajednice postale plodno tlo za regrutaciju tzv. Islamske države. Ukidanjem uspješne inicijative „Sinovi Iraka“, kojom su sunitska plemena u Anbaru surađivala s Amerikancima, otvoren je put džihadistima koji su 2014. zauzeli Mosul i velika područja zemlje.
Pregent drži da bi, i ako al-Maliki osobno ne preuzme premijersku dužnost, „na čelo vlade došao netko od njegovih ljudi“. Iranu naklonjene milicije, uključujući moćni Badr Korpus pod vodstvom Hadiya al-Amirija, time bi dodatno učvrstile utjecaj Teherana u Bagdadu.
Al-Mutar upozorava da bi takav rasplet označio „otvoreno neprijateljski stav prema Washingtonu“ i mogao dovesti do gubitka ključnog savezništva i gospodarskog mosta prema svijetu. Europska unija, smatra, ne bi smjela „postupati kao da je riječ o uobičajenoj smjeni vlasti“, nego jasno vezati razvojnu pomoć i političku normalizaciju uz poštivanje inkluzivnog upravljanja.
Pregent rješenje vidi u oštrim sankcijama: Irak je, podsjeća, vitalan za Iran jer omogućuje pristup američkim dolarima. Ako se al-Maliki ili neki njegov pouzdanik dokopaju vlasti, predlaže „brze i sveobuhvatne“ mjere – od prekida suradnje s iranskim milicijama do gašenja njihovih financijskih kanala.
Za Bagdad, koji se još uvijek oporavlja od razaranja i sektaških podjela, o ishodu političkog natezanja ovisi hoće li opet zaglibiti u starim sukobima ili će konačno učvrstiti krhke državne institucije.