Švedska spisateljica Lisa Ridzén (1988.) debitirala je na hrvatskom tržištu romanom „Kad ždralovi polete na jug“, koji je u prijevodu Edina Badića objavila zagrebačka Sonatina. Djelo, potaknuto dnevničkim bilješkama njegovatelja autoričina djeda, secira temu starenja kroz oči 89-godišnjeg Boa, stanovnika zabačenog sela na sjeveru Švedske.
Bo je udovac po osjećajima – supruga mu je živa, ali dementna i smještena u domu sumornog naziva Crna Orhideja. Jedini pravi oslonac nalazi u psu Sixtenu i telefonskim razgovorima sa starim prijateljem Tureom, još nemoćnijim vršnjakom. Sin Hans, razveden i iscrpljen kroničnim „burnoutom“, dolazi rijetko i vodi gotovo isključivo servisne razgovore. Glavna tema njihovih susreta postaje – udomljavanje psa. Za Boa, kojemu se život svodi na polagano fizičko gašenje, Sixten predstavlja posljednju nit smisla.
Ridzén roman gradi kao kombinaciju Boove zamišljene ispovijedi supruzi i kratkih zabilješki njegovatelja koji ga obilaze čak četiri puta dnevno, kuhaju mu, kupaju ga i izvode psa. Financijski aspekt sustavne skrbi ostaje nedorečen, ali njegova neproblematičnost podsjeća koliko nordijski socijalni model olakšava starost – za razliku od hrvatske realnosti u kojoj je mjesto u domu ravno dobitku na lutriji.
Iako autorica još nema osobno iskustvo skrbi za nemoćne roditelje, kritika hvali realističan prikaz raspadanja tijela i emocionalne distance tipične za hladniji sjever. Čitatelja od prve stranice prati slutnja smrti; kada konačno nastupi, scena ipak stiže kao šok, ostavljajući gorak, ali katarzičan trag.
„Kad ždralovi polete na jug“ nije samo priča o starenju nego i drama neostvarenog roditeljstva, političkih razmimoilaženja i generacijskog nerazumijevanja. Hansov prijezir prema socijaldemokraciji suprotstavlja se očevu radničkom ponosu, dok istodobno pokazuje da samoj slomljenoj srednjoj generaciji često nedostaje emocionalni kapacitet za brigu o starijima.
Roman, u kojem nema ni trunke patetike, osvaja suzdržanom, gotovo dokumentarnom prozom. Ridzén naglašava okrutnu statistiku starenja Europe i podsjeća koliko je važno ne prepustiti se tihoj, usamljenoj eroziji života. Tko posegne za ovim djelom, teško će ostati ravnodušan – makar na kraju samo spustio knjigu i duboko, dugo udahnuo.