Mladi kineziolog Deni Orešković (30) već je desetak godina uronjen u dječji sport, no pritom se bori protiv onoga što smatra najvećom prijetnjom – pritiska rezultata koji klincima gasi radost igre.
Orešković je nakon nogometnih škola u Osijeku i Lokomotivi iskustvo brusio na kampovima u Sjedinjenim Državama. Tamo je, kaže, spoznao koliko trening može biti opušteniji i usmjeren na cjelovit razvoj, a ne samo na tablicu. Danas, kroz zagrebačku udrugu Sportski duh, dva puta tjedno po 45 minuta vodi programe za djecu predškolske dobi te paralelno radi u NK Kralj Tomislav i Dječjem vrtiću Maksimir.
„Djeca često žele pobijediti jer se boje reakcije trenera ili roditelja. Želim da pogrešku vide kao priliku, a ne sramotu”, ističe Orešković.
U njegovim se treninzima ne forsira jedan sport. Klinci kroz elemente atletike, gimnastike, juda i igara s loptom grade ravnotežu, brzinu i koordinaciju – sposobnosti koje, naglašava, najbrže napreduju u dobi od tri do šest godina. U igru uvodi i plesne koreografije te reaktivna svjetla, kako bi ih motivirao i kognitivno.
Orešković prati principe neurologa Ranka Rajovića pa svaku vježbu pretvara u igru. Primjerice, prije učenja stava na rukama mališani igraju „virus” lovicu; trče, nose prijatelje do „bolnice” i nesvjesno jačaju mišiće koje će uskoro trebati za zahtjevniji položaj.
Pozitivne reakcije roditelja i djece potvrđuju mu da je na dobrom putu: gotovo svi ostaju u programu i nakon probnog razdoblja. Sljedeći je korak širenje na još nekoliko vrtića i klubova, jednostavna dijagnostika napretka te proljetni događaj na igralištu u Sesvetama, gdje planira spojiti modernu tehnologiju i tradicionalnu igru.
Orešković već smišlja i ljetne i zimske kampove. Djeci želi ponuditi sportove koji u Zagrebu nisu dostupni i dati im priliku da prvi put otputuju bez roditelja – iskustvo koje, vjeruje, gradi samostalnost isto koliko i mišiće.
Za roditelje koji žele aktivirati vlastiti dnevni boravak predlaže nekoliko brzih igara: „vrući krumpir” za koncentraciju i rotaciju tijela, „crazy stick” za koordinaciju ruke–oko, „igru zrcala” za spretnost, „okreni glavu” za pažnju te staru školicu ili „tic-tac-toe utrku” koja spaja trčanje i taktiku.
„Ove su igre zabavne i potiču razvoj koordinacije, ravnoteže, brzine reakcije i strateškog razmišljanja”, zaključuje Orešković, uvjeren da je ključ uspjeha jednostavan: djeca moraju osjećati da je teren prostor slobode, a ne popis zadataka koje moraju odraditi bez pogreške.