Travanj 1986. godine donio je nagli pad prodaje vina diljem tadašnje Jugoslavije nakon što su se iz sjeverne Italije proširile vijesti o smrtonosno zatrovanom vinu. Istraga u Trstu i Gorici otkrila je da pojedine boce sadrže metanol u koncentracijama čak trideset puta višim od dopuštenih, a talijanske su vlasti već bilježile više od dvadeset žrtava.
Najopasnije je bilo vino sorte barbera, pronađeno i u jednom trgovačkom centru u Gorici, što je izazvalo paniku među kupcima i pitanja o kontroli proizvodnje i distribucije. Iako Hrvatska tada nije imala sličnih afera, domaći su vinari osjetili posljedice jer svaka kompromitacija narušava povjerenje potrošača.
Tadašnji direktor vinarstva u Istravinu Slavko Krčmar priznao je da se i njima potrošnja smanjila: potrošači su počeli sumnjati u kvalitetu svih vina, neovisno o podrijetlu. Dok strani kupci nisu osporavali okus ili čistoću domaćih vina, zamjerali su ambalažu – boce, čepove i etikete – zbog čega se većina izvoza odvijala u rinfuzi.
Krčmar je isticao da Istravin vino proizvodi isključivo od grožđa, bez ikakvih praškova ili kemikalija, nazvavši suprotna naklapanja neutemeljenima. Njegove tvrdnje poduprla je i koordinatorica vinarskog laboratorija u tadašnjem Agrozavodu Stanka Polonio: „Kontrolu provodi Agrozavod i vinarski inspektorat, pa je nemoguće da na tržište dospije nekvalitetno ili opasno vino.” Dodala je da nikada nisu otkrili vino koje bi predstavljalo prijetnju zdravlju.
Unatoč uvjeravanjima struke, strah potrošača potrajao je mjesecima, a metanolna afera ostala je upozorenje koliko brzo loša praksa u jednoj regiji može poljuljati cijeli vinski sektor.