Ruska invazija na Ukrajinu pretvorila je tu zemlju u svojevrstan „test-poligon” za nove oblike hibridnog rata – strategije koja spaja klasične vojne operacije s kibernetičkim udarima, dezinformacijama, ekonomskim pritiscima i političkom subverzijom. Ukrajinsko iskustvo, pokazuje niz stručnih analiza, preraslo je u širi model djelovanja koji Moskva sada pokušava primijeniti i na države članice Europske unije te NATO-a.
Kako funkcionira hibridni pritisak
Hibridni rat oslanja se na istodobno korištenje vojne, informacijske, ekonomske i diplomatske moći s konačnim ciljem rušenja otpornosti protivnika. Ključni su elementi:
• kibernetički napadi na kritičnu infrastrukturu (energetika, transport, državne baze podataka)
• kampanje dezinformacija usmjerene na javno mnijenje i političko odlučivanje
• prikrivene operacije specijalnih i proxy-snaga na terenu
• ekonomske i energetske poluge pritiska.
Jedna opsežna studija opisuje ruski pristup kao „strateški napor usmjeren da se oblikuje upravljanje i geopolitička orijentacija ciljne države, u kojem su sve akcije – uključujući konvencionalne vojne snage – podređene informacijskoj kampanji”.
Ukrajina – laboratorij novih metoda
Prve faze hibridnog djelovanja uočene su još 2014. tijekom aneksije Krima i sukoba u Donbasu: neoznačeni „zeleni čovječuljci”, sabotaže trafostanica, valovi dezinformacija i koordinirani kibernetički napadi postali su prepoznatljivi zaštitni znak. Aktualni rat, pokrenut 2022., donio je dodatnu eskalaciju – od masovnih raketnih udara do automatiziranih kampanja na društvenim mrežama. Ipak, ukrajinsko društvo pokazalo je neočekivanu sposobnost prilagodbe: brza mobilizacija civilnih volontera, međunarodna podrška i sustavno razotkrivanje lažnih vijesti smanjili su dio željenog učinka Moskve.
Fokus se širi prema Zapadu
Dok sukob u Ukrajini ulazi u treću godinu, u europskim se prijestolnicama pojačava dojam da su granice sukoba postale fluidne. Njemački kancelar Friedrich Merz tako je ustvrdio da Kremlj vodi hibridni rat i protiv Njemačke. Kao glavne pokazatelje navodi:
• sabotaže i špijunske aktivnosti na teritoriju zemlje
• kibernetičke upade u vladine mreže i gospodarske sustave
• pokušaje utjecaja na javni diskurs putem lažnih narativa i društvenih mreža
• učestale incidente s dronovima u blizini kritičnih lokacija.
Berlin zbog toga priprema „sveobuhvatni plan” zaštite od prijetnji niskog intenziteta, što uključuje jačanje nove Vijeća za nacionalnu sigurnost, dodatna ulaganja u obranu te potpuniju suradnju s europskim i atlantskim partnerima. Prijepori oko mogućeg uvođenja obveznog vojnog roka ukazuju, međutim, na političke napetosti unutar same Njemačke.
Kontroverze oko pojma
Popularnost termina „hibridni rat” prate i kritike da se radi o preširokom, pa i pomodnom konceptu. Skeptici upozoravaju da pod istu etiketu nerijetko stanu gotovo sve vrste neprijateljskog ponašanja – od energetskog ucjenjivanja do troll farmi – što otežava preciznu dijagnozu i proporcionalan odgovor. Uz to, aktivnosti u „sivoj zoni” često je teško nedvojbeno povezati s državnim strukturama, pa raste opasnost od pogrešne atribucije i neželjene eskalacije.
Što slijedi
Stručnjaci očekuju daljnju normalizaciju kombiniranih sukoba u kojima se tradicionalne i nekonvencionalne tehnike isprepliću. Tehnološki napredak – umjetna inteligencija, autonomni dronovi, sofisticirani algoritmi dezinformacija – mogao bi dodatno pojačati dosege hibridnih kampanja. Istodobno, europske zemlje ubrzano grade otpornije obrambene arhitekture u kojima se vojska, civilne institucije, privatni sektor i građansko društvo povezuju u zajednički sustav ranog upozorenja i odgovora.
Zaključno, optužbe kancelara Merza uklapaju se u širu europsku sliku: rat i mir više se ne razlikuju po jasnoj crti fronte, nego po intenzitetu stalnog pritiska na najslabije točke modernih društava. Ukrajina je pokazala da se hibridnim napadima može oduprijeti, ali i da takva borba traži dugotrajnu, koordiniranu i društveno uključivu strategiju.
