Dok svijet svjedoči masovnom umiranju uzrokovanom bombama i glađu u Gazi, postavlja se bolno pitanje: postajemo li imuni na nasilje i utrnulost, prihvaćajući ga kao svakodnevnicu? Suosjećanje ustupa mjesto navikavanju, a vjera da je neljudskost besmislena polako nestaje pod pritiskom visokog intenziteta patnje.
U trenutku kada se sve čini izgubljeno, slika iz svakodnevnog života podsjeća nas na sve ono što je bilo zanemareno tijekom godina. Vlak ulazi u zeleni pojas nedaleko Moskve: sivi, poderani dim penje se kroz grane borova, prolazi pored vikendica, dvorišta i vrtova prepunih života. Male scene poput jorgovana, maćuhica i vrtnih puteljaka izranjaju iz sjećanja, pokazujući da je život, bez obzira na osobne odsutnosti i tragedije, neprestano tekao i nastavlja se.
Ove slike podsjećaju kako, usprkos nasilju koje očvršćuje svijet, i dalje postoji prostor za ljudskost i tihe trenutke sjećanja. Međutim, stalnim izlaganjem brutalnosti, opasnost leži u tome da granica osjećaja i empatije nestaje, dok okrutnost i prihvaćanje nečovječnosti postaju novo normalno.