Filippo Tommaso Marinetti (1876.–1944.) bio je blistavi, ali duboko kontroverzni autor „Futurističkog manifesta” i jedan od prvih koji je umjetnost pretvorio u političku mobilizaciju. Njegova vizija oduševljenja strojem, brzinom i ratom najavila je ideje koje će kasnije oblikovati talijanski fašizam.
Marinetti je 20. veljače 1909. uspio na naslovnici pariškog lista Le Figaro objaviti manifest koji još nije imao pokret iza sebe. U njemu slavi automobil, avion i nasilje, proglašavajući da je „rat – jedina higijena svijeta”. Te su riječi odjeknule diljem Europe, a „futurističke večeri” priređivane u velikim gradovima namjerno su izazivale skandal i sukobe s publikom.
Autor je otišao i dalje od pukog estetskog šokiranja: 1915. je zajedno s Benitom Mussolinijem agitirao da Italija uđe u Prvi svjetski rat, zbog čega su obojica uhićena, ali ubrzo oslobođena. Nakon rata futuristi stvaraju vlastite ulične odrede, a 1919. sudjeluju u osnivanju fašističkog pokreta u Milanu. Marinetti je pritom bio previše radikalan i antiklerikalan za dio Mussolinijeva građanskog krila, no 1929. ipak biva nagrađen mjestom u državnoj Akademiji Italije.
Njegova eksperimentalna poema „Zang Tumb Tuuum” (1912.–1913.) o opsadi Hadrianopolja spaja novinske ulomke, plakatna slova i fragmentirani ritam kako bi dočarala kaos bojišta. Time Marinetti uvodi kolažnu, zvučnu i konkretnu poeziju koja će tek desetljećima kasnije postati općeprihvaćena.
Unatoč fizičkom odlasku na frontu i u Drugom svjetskom ratu, gdje posjećuje talijanske trupe na istočnom bojištu, ostao je dosljedan vjeri da je rat nužan poticaj za društvo. Njegova karijera pokazuje kako tehno-optimizam lako klizne u autoritarnu politiku: Marinetti je, prije mnogih, povezao fascinaciju tehnologijom s nacionalizmom i militarizmom.
Danas se smatra da je upravo on stvorio format umjetničkog manifesta i ideju umjetničkog pokreta kao organizirane političko-kulturne sile. Utjecaj futurizma vidljiv je u performansu, konceptualnoj umjetnosti i suvremenom marketingu, ali ostaje sjena njegove otvorene pohvale nasilju i mizoginiji.
Marinetti nas, stoga, podsjeća da moderni napredak ne jamči demokratske vrijednosti; može, kako je i najavljivao, stvoriti "prekrasne ideje za koje vrijedi umrijeti" – ali i društva spremna tuđu smrt proglasiti estetikom napretka.