Margaret Atwood ovog mjeseca puni 86 godina, ali usporavanje nije opcija za kanadsku književnu ikonu. Nakon gotovo šest desetljeća u kojima je izdala prosječno jednu knjigu godišnje, autorica „Sluškinjine priče” najesen objavljuje opsežne memoare „Book of Lives” (624 stranice), djelo koje sama opisuje kao „memoar na određeni način”.
• Što pokriva knjiga Atwood kronološki prati vlastiti život, od djetinjstva provedenog u kanadskoj divljini do smrti dugogodišnjeg partnera Graemea Gibsona 2019. godine. U poglavljima se isprepliću njezina sjećanja s velikim povijesnim događajima – od Drugoga svjetskog rata i McCarthyizma do 11. rujna, rata u Iraku, uspona Trumpa i pandemije.
• Politički aktivizam bez predaha Autorica ističe da su joj američki proizvodi trenutačno „na crnoj listi” zbog nezadovoljstva smjerom u kojem, kako smatra, ide susjedna država. Nedavno je napisala kratku priču kao reakciju na plan zabrane „eksplicitnog sadržaja” u školskim knjižnicama provincije Alberta; prijedlog je povučen, a Atwood za to hvali „neovisni duh Albertanaca”.
Kada je riječ o trendu zabranjivanja knjiga diljem Sjedinjenih Država, upozorava da su trenutno najčešće mete djela s LGBTQ temama i knjige o rasnim pitanjima. „U Americi je najviše na udaru slikovnica o dva pingvina koji odgajaju mladunče – stvarna priča”, primjećuje.
• Pitanje Trumpa i „Sluškinjine priče” Prema njezinim riječima, ekranizacija „Sluškinjine priče” 2017. dobila je potpuno novo značenje nakon predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. godine. „Scenarij se nije promijenio, promijenio se okvir”, kaže spisateljica i dodaje da današnja Amerika „još nije totalitarna, ali se kreće prema koncentraciji moći”.
• Osobni gubici i neumorna energija Atwood priznaje da je pisanje poglavlja o Gibsonovoj smrti bilo najteže. Ipak, ni srčani elektrostimulator ni savjeti izdavača da se „malo štedi” nisu je usporili: osim memoara, posljednjih mjeseci redovito objavljuje tekstove na internetskoj platformi Substack i nastavlja raditi na scenariju za serijsku adaptaciju romana „Svjedočanstva”.
• Stalne kontroverze Nije nepoznata javnim kritikama: osporavali su je zbog potpisa na pismu koje je pozivalo na pravičan postupak u proučavanju optužbi za seksualno zlostavljanje na kanadskom sveučilištu, ali i zbog retvitane kolumne koja je problematizirala nestanak riječi „žena”. Atwood uzvraća da „napadi traju od 1972.” i da se povijest ne kreće linearnom stazom.
• Gledajući naprijed Iako u memoarima zaključuje da je „potrošila svoj konac” – aludirajući na priču Beatrix Potter – jasno poručuje da ne planira umirovljenje. „Ispričala sam svoj život do kraja ovog poglavlja”, kaže i nastavlja pisati, čitati i, po potrebi, dizati „laktove u zrak” u kanadskom supermarketu kad na policama ugleda kalifornijske mandarine.
