Tomislav Topić prvi je put zaplakao 5. rujna 1991., duboko u podrumu vukovarske bolnice kroz čije je hodnike tada odzvanjala detonacijska tutnjava. Njegova majka Anđa Topić, u devetom mjesecu trudnoće, dane je provodila u podzemlju bez vode, hrane i lijekova dok je otac Jozo branio grad.
• Trudnoća u skloništu: posljednje tjedne Anđa je provela u mraku podruma, hraneći se tek mrvicom kruha i gutljajem čaja koje su branitelji donosili s crte bojišta. • Porod bez anestezije: bolnica je već tada bila bez struje, lijekova, čak i anestezije. Usred topničke vatre svijet je došlo 4,5 kilograma teško i 53 centimetra dugo novorođenče – jedno od trinaestero djece rođene tijekom opsade. • Kratka radost, nova agonija: nakon pada grada Jozo biva zarobljen i odveden u logor u Srijemsku Mitrovicu, a majka s novorođenim sinom kroz privremeni prihvat u istom gradu stiže do Zagreba.
Između dvaju gradova Anđa i Jozo su se godinama dopisivali jedino preko Crvenoga križa. Jozo je konačno razmijenjen tek uoči Velike Gospe 1992. i tada prvi put zagrlio sina. Obitelj se poslije rata skrasila u Zagrebu, najprije u vojarni na Črnomercu, a potom u vlastitoj kući.
Danas Tomislav ima vlastitu obitelj; supruga Dorotea rodila je djevojčicu Emu – unuku koja je Topićima donijela novu radost i simbolično zatvorila krug begunaca iz vukovarskog pakla. Dok Jozo svake godine 18. studenoga odlazi u Vukovar pokloniti se poginulima, Anđa u grad ulazi rijetko: tek je jednom obišla muzej u nekadašnjoj bolnici, gdje su se sjećanja rasplamsala.
„Ne želim govoriti o onome što sam tada vidjela”, šapće Anđa i skreće pogled. Šutnja, koju prekida tek dječji smijeh male Eme, danas govori više od riječi: unatoč ratu, logoru i gubitku doma, obitelj Topić živi priču s rijetkim sretnim završetkom – priču o djetetu rođenom u ognju koje je postalo otac u miru.