Pitanje pristupačnosti hrvatskih putničkih luka i terminala za osobe s invaliditetom (OSI) i osobe smanjene pokretljivosti (OSP) nalazi se visoko na ljestvici europskih, ali i domaćih obveza – no praksa još uvijek ne prati propise.
Europska unija posljednjih je godina usvojila niz direktiva i uredbi kojima zahtijeva da svi prometni sustavi budu prilagođeni građanima s različitim oblicima invaliditeta. Republika Hrvatska te je akte pretočila u svoje zakonodavstvo kroz zakone i podzakonske propise koji izravno obvezuju lučke uprave i operatere terminala.
• Lučke uprave moraju osigurati infrastrukturne prilagodbe – od rampi i dizala do taktilnih vodiča za slijepe i slabovidne. • Operateri terminala dužni su omogućiti asistenciju pri ukrcaju i iskrcaju te jasno istaknuti kontakt-točke za pomoć. • Putnici imaju pravo na mehanizme žalbe ako im je pristup onemogućen ili otežan.
Unatoč jasnom pravnom okviru, terenska provjera pokazuje da se standardi provode neujednačeno. Veći putnički terminali uredi su osnovne uvjete, ali manji otočni privezni punktovi često ostaju neprilagođeni. Time putovanja morem za brojne OSI i OSP još uvijek predstavljaju logistički i psihološki izazov.
Stručnjaci upozoravaju da se financijska sredstva iz europskih fondova za modernizaciju luka moraju strože vezati uz mjerljive kriterije pristupačnosti. Ističu i potrebu redovitog nadzora te transparentnog izvještavanja o napretku, kako bi se spriječilo da propisi ostanu mrtvo slovo na papiru.
Sve dok svaka hrvatska luka – od velikih jadranskih čvorišta do najmanjih otočnih pristaništa – ne postane potpuno dostupna, temeljno pravo na slobodno kretanje neće biti u potpunosti ostvareno.