Fosilno nalazište Dmanisi u današnjoj Gruziji, poznato po najstarijim ostacima roda Homo izvan Afrike, donijelo je novo dramatično otkriće o borbi za preživljavanje prije 1,8 milijuna godina.
Istraživači su na lubanji označenoj kao D2280 uočili dva duboka, gotovo savršeno okomita otvora na stražnjem dijelu glave. Razmak i promjer rupa precizno odgovaraju gornjim očnjacima sabljozube mačke roda Megantereon, što ukazuje da je rani čovjek stradao od izravnog ugriza ove grabežljivice.
Analiza oštećenja otkrila je i neuobičajenu biomehaniku napada: Megantereon je čeljust otvarao više od 90 stupnjeva i zagrizao odozgo prema naprijed, koristeći duge očnjake poput noževa. Tragovi donjih zuba nisu pronađeni, što potvrđuje teoriju „Canine Shear-Bite” – tehniku u kojoj sablje služe kao oružje za brzo ubijanje, a ne za komadanje mesa.
Za razliku od klasičnog lova, na kostima nema znakova obroka: nema tragova žvakanja ni ljuštenja, što sugerira da je napad bio čin eliminacije suparnika, a ne lov na plijen. Stručnjaci podsjećaju da i današnje velike mačke nerijetko ubijaju konkurente bez namjere da ih pojedu.
Megantereon – manji rođak slavnijeg Smilodona, veličine današnjeg jaguara – nastanjivao je Euroaziju i Afriku od kasnog pliocena do srednjeg pleistocena. Snažni vratni mišići i dugi, nenazubljeni očnjaci omogućili su mu smrtonosne zasjede u kojima je plijen, ili rival, rijetko imao priliku za bijeg.
Nalazi iz Dmanisija stoga nude rijedak uvid u odnose dvaju dominantnih predatora ranog pleistocena. Granica između lovca i natjecatelja bila je tanka, a, kako pokazuje lubanja D2280, život je nerijetko završavao jednim, preciznim, sabljozubim ugrizom.