U travnju ove godine, nakon više od desetljeća sudskih procesa i nagodbe vrijedne 90 milijuna dolara, Mark Zuckerberg mi je poslao četrdeset dolara putem Venmoa. Naravno, nije to učinio osobno – to je bio moj dio nagodbe iz velike kolektivne tužbe zbog praćenja korisnika interneta od strane Facebooka. Od siječnja ove godine primio sam još pet isplata, u iznosima između 12 i 22 dolara, zahvaljujući sličnim sudskim kolektivnim tužbama. A izgleda da će ih uskoro biti još.
Ako ste ikada naletjeli na oglase za ovakve tužbe na društvenim mrežama, niste sami – u Sjedinjenim Državama prošle je godine kroz kolektivne nagodbe podijeljeno čak 42 milijarde dolara, što je treća najveća vrijednost u posljednja dva desetljeća. Ove tužbe zahvaćaju sve veći broj potrošača, posebice sada kada su pravila iz 2018. olakšala slanje obavijesti putem e-maila. To znači da vam možda u spam folderu već sjedi poruka kojom ste pozvani na dio nagodbe – samo je treba pronaći, ispuniti osnovni obrazac i izabrati način isplate.
Ipak, unatoč jednostavnijoj prijavi, većina Amerikanaca ne koristi pravo na svoj dio kolača. Federalna komisija za trgovinu procjenjuje da na ovakve kolektivne tužbe reakciju ima samo 4 % sudionika. U slučaju skandala Cambridge Analytica, u kojem je pogođeno 250 milijuna korisnika Facebooka, samo ih je 17 milijuna zatražilo isplatu. Razlozi su razni – mnogi poruke ignoriraju misleći da je riječ o prevari ili da se trud ne isplati zbog male sume.
No, postoje i oni koji temeljito prate svaki slučaj i ulažu trud, poput zdravstvene radnice April Phelps iz Memphisa, koja je od 2023. primila gotovo 8 000 dolara posvetivši pola sata dnevno pregledavanju e-mailova i oglasa. „Više ljudi bi trebalo obratiti pozornost, jer ako vam promakne rok za isplatu od 10 000 dolara, bit ćete zaista razočarani. Nisu ove kompanije bespomoćne žrtve – pogriješile su i odgovorne su”, kaže Phelps.
Najveći izazov predstavlja nedostatak službenog državnog portala koji bi objedinio podatke i informacije. Umjesto toga, Amerikanci su prepušteni neovisnim stranicama i Facebook grupama, no one često naplaćuju proviziju ili posreduju između korisnika i odvjetničkih ureda radi vlastitog profita. Neki servisi poput ClaimClam uzimali su do 40 % isplate klijentima, a upitne su i metode privlačenja korisnika. Pravnica Amanda M. Rose iz Vanderbilt sveučilišta smatra da bi službeni državni portal mogao smanjiti kaos i povećati postotak potraživanja.
Ključ kolektivnih tužbi leži u tome što građani okupljeni u jednoj tužbi mogu zahtijevati naknadu i kada je riječ o vrlo malim pojedinačnim iznosima, smatra profesorica prava Deborah Hensler. Bez ovog alata, kompanije bi jednostavno ignorirale štete i nepravdu koja svakog građanina „košta” 25 dolara, no ukupno donosi milijune.
Usprkos važnosti, kolektivne tužbe u zadnjem desetljeću suočavaju se s rastućim preprekama zbog strožih pravila i prebacivanja slučajeva na savezne sudove, zbog čega odvjetnici češće pribjegavaju drugim oblicima grupnih parnica – no mogućnosti za novčane nagodbe širokoj masi građana ostaju.
Do sustavne promjene, Amerikanci poput April Phelps svakodnevno skeniraju društvene mreže, e-mailove i spam u potrazi za novim slučajevima. Do sljedećih četrdeset dolara, ostaje im tek strpljenje i upornost, jer dok korporacije zarađuju na našim podacima i pogreškama – najmanje što građani mogu učiniti jest zatražiti svoj udio kad stvari krenu po zlu. Iako to nije pravda u pravom smislu riječi, za sada je to jedini sustav nagrade koji preostaje.