Gostovanje Krešimira Sučevića-Međerala, kvizaškog „lovca” i profesionalnog lingvista, u podcastu „Špica s Macanom” pokrenulo je novu rundu virtualnih rasprava o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika.
Sučević-Međeral je već na početku razgovora odbacio ideju zajedničkoga „srpsko-hrvatskoga” jezika:
„Jezici su vezani uz nekakve nacije. Dakle, postoje Hrvati kao nacija, postoje Srbi kao nacija. Srbohrvati ne postoje. Postojali su Jugoslaveni, ali srpskohrvatski nije bio jezik čak ni Jugoslavena, nego samo četiriju od tih šest republika.”
Lingvist je taj povijesni idiom opisao kao „nedorečeni jezik koji može biti kao nekakva lingua franca”, no, dodao je, bez „svoje političke podloge”.
Najviše pažnje privukla je njegova analiza današnjih hrvatskih narječja. Sučević-Međeral tvrdi da ijekavski štokavski – na kojem se temelji hrvatski standard – u Hrvatskoj govore „uglavnom Srbi”, dok ga među Hrvatima, izuzev dubrovačkoga područja i „pet posto stanovništva” u većim gradovima, gotovo i nema:
„Hrvati štokavci su ikavci ili ekavci, nešto u Srijemu, dakle tamo oko Vukovara. Većina ostalih… imamo stare štokavce, recimo u Slavoniji, koji su također ikavci.”
Komentari su na društvenim mrežama planuli – od znatiželjnog preispitivanja dijalekatske karte do ogorčenih poruka poput „Joj, kakve gluposti govoriš”. Dok jedni pozdravljaju „hladan lingvistički pogled”, drugi mu spočitavaju „zanemarivanje stvarnosti jezika u uporabi”.
Polemična epizoda još jednom je pokazala koliko su pitanja jezika, identiteta i povijesti osjetljiva u Hrvatskoj i regiji – i koliko brzo rasprave iz stručnih krugova završe na širem, često emotivnom online bojištu.