Mali dio prostora uz ribarnicu u Malom Lošinju, bez nadstrešnice i parkinga, već godinama nosi nadimak „trbuh grada”. Ondje se, uz mirise ribe i kavu s obližnje terase, odvija tihi otpor supermarketi-zaciji prehrane: Lošinjani i turisti redovito posežu za rajčicama, lubenicama ili maslinovim uljem iz susjednih vrtova, spremni platiti i dvostruko više nego za uvezenu robu upitne svježine.
Dean Velčić – 100 kilometara dnevno za štand
Svako jutro Dean Velčić sjedne u kombi i odveze se više od stotinu kilometara, s periferije Cresa do Malog Lošinja i natrag. „Uzgajamo sezonsko voće i povrće, i ljeti i zimi. Radi cijela familija, plus sezonski radnici”, kaže 32-godišnji poljoprivrednik koji nastavlja posao djeda Antona i oca Silvija.
Na 4,5 hektara, od čega je 4 000 četvornih metara pod plastenicima, Velčići njeguju 1 500 maslina te gotovo sve što Mediteran može ponuditi – od cherry rajčica do hokaido tikvi. Zimi dva-tri puta tjedno opskrbljuju hotele i restorane na oba otoka, a planiraju proširiti plastenike, podići sušaru i hladnjaču. Za to, kaže, očekuje snažnije potpore jer „jedna obiteljska ruka teško može konkurirati uvezenoj robi na policama”.
OPG Kurila – eko otpor s Ćunskog
S druge strane štandova stoji OPG Kurila iz Ćunskog. Ivanka i Darko Golubović sa sinom Lovrom i kćeri Angelom – diplomiranom agronomičarkom – već sedam godina brane tezu da se i na škrtom lošinjskom tlu može živjeti od zemlje. „Proširivati se nećemo jer je zemlja skupa, no planiramo novu mehanizaciju, da poboljšamo prinose”, objašnjava Ivanka.
Na 6 500 kvadrata povrtnjaka i u voćnjaku od 1 500 „kvadrata” uzgajaju tridesetak kultura, isključivo ekološki, pod nadzorom pet puta godišnje. Državni poticaj od 800 eura i oko 600 eura gradskog natječaja jedva pokriju dio troška; samo ljetni račun za vodu penje se na 1 200 eura mjesečno. Unatoč tome, cijene zadržavaju razumnima: „Mogli bismo skuplje, ali manje bismo prodali”, kaže Ivanka.
Kupci biraju „nula kilometara”
Umirovljenica Vesna Juranić-Koharović redovito staje pred štandove. „Primarno mi je da je roba svježa i da nije iz Španjolske ili Južne Amerike. Od polja do stola u nula kilometara”, kaže dok sprema velčićevske pelate za zimnicu.
U istom redu povremeno se pojave i proizvodi Ivana Pinezića te LosinBio, a svaki četvrtak i subotu kolorit štandova potvrdi da se otočna poljoprivreda – uz obiteljski trud i vjernu publiku – itekako može isplatiti.
Dok Lošinj postupno gubi obradive površine, potražnja za „živom” hranom raste. A dokle god kupci budu spremni platiti više za okus domaćeg, kombi Deana Velčića i traktor obitelji Golubović nastavit će svaki dan pisati priču o tome kako se na otoku – unatoč svemu – i dalje može živjeti od zemlje.