Premda su mirovni sporazumi često beskrvni kompromisi koji ostavljaju otvorene rane, povijest pokazuje da i nesavršeni dogovori spašavaju živote – a ponekad i tisuće.
Autor teksta podsjeća da je Versaj 1919. postavio temelje za uspon nacizma, Drugi svjetski rat i Holokaust, no upozorava kako ni taj neuspjeh ne znači da se svaki krhki dogovor mora odbaciti. Primjerice, aktualni prijedlog primirja u Gazi, u čijem su središtu Donald Trump i Benjamin Netanyahu, kritiziran je kao nepravedan jer ne predviđa dvije države, ali ipak zaustavlja krvoproliće i glad – a to je već napredak.
Povijest balkanskih ratova ilustrira koliko „loš“ mir može biti spasonosan. Daytonski sporazum iz 1995., sklopljen nakon genocida u Srebrenici i uz snažan pritisak SAD-a, okončao je trogodišnji rat u Bosni i Hercegovini, spasio desetke tisuća života i, unatoč brojnim strukturnim manama, već tri desetljeća čuva krhki mir. Iako je potpisao Slobodan Milošević – čovjek odgovoran za agresiju i masovna stradanja – rat se od tada nije obnovio.
Autor napominje da mir ne briše zločine; vodstvo bosanskih Srba kasnije je osuđeno na više od 700 godina zatvora, dok je Milošević umro u pritvoru u Haagu čekajući presudu. Slična logika, piše, vrijedi i za Bliski istok: mogući prekid vatre ne oslobađa Netanyahua ni Hamas odgovornosti, ali zaustavlja umiranje civila.
Povijest nudi i paradoksalnu figuru „heroja povlačenja“ – ljudi iz srca režima koji okončavaju autokracije ili ratove. Španjolski premijer Adolfo Suárez, sovjetski lider Nikita Hruščov ili hrvatski političar Ivica Račan iz komunističke nomenklature ilustriraju tu pojavu. Stoga ne čudi da potencijalni mirotvorci u Gazi dolaze upravo iz redova onih koji su do jučer vodili ili opravdavali rat.
Zaključak je jasan: mir – pa i onaj krhak, nepravedan ili potpisan krvavim rukama – uvijek je bolji od nastavka masakra. Primirje otvara prostor budućim generacijama da raspliću političku i pravnu odgovornost. Bez prestanka vatre nema ni budućnosti.
