Kupjansk, gradić na rijeci Oskil u sjeveroistočnoj Harkivskoj oblasti, postao je simbol polaganog umiranja ukrajinskih mjesta na prvoj crti bojišta. Nekada je imao oko 27 000 stanovnika, a danas ih je, prema podacima gradskih vlasti, na zapadnoj obali rijeke ostalo tek nešto više od 600.
„There is no life there. It is almost destroyed”, opisuje sadašnju sliku grada gradonačelnik Andrij Besedin, koji već mjesecima vodi administraciju iz Harkiva. Procjenjuje da je samo u taj regionalni centar iz Kupjanska preseljeno najmanje 10 000 ljudi.
Od oslobođenja do potpune razvaline
Kupjansk je u prvim mjesecima invazije bio pod ruskom okupacijom, ali su se ruske snage u rujnu 2022. povukle gotovo bez borbe. Pravi pakao došao je kasnije: stalni ruski pokušaji ponovnog osvajanja pretvorili su grad u zgarište. Više nema ni plina ni struje, trgovine i socijalne službe odavno su zatvorene, a kuće i tržnica na uzvisini iznad rijeke razrušene su topničkom vatrom.
Starija medicinska sestra Ljuba Lobunec (77) svoju je kuću napustila tek nakon što je eksploziv pogodio zgradu u kojoj je živjela: „I don’t know whether it was a Russian missile or bomb that hit the building but it started a fire, and when the flames reached my floor, I was stuck because the door was damaged and I couldn’t escape.” Spasila ju je ukrajinska vojska, no ona priznaje da ju je sićušna mirovina dugo sprječavala da se odluči na evakuaciju.
Nevidljivi mostovi i britke mreže
Ruske postrojbe sada djelomično okružuju Kupjansk; ponegdje su se uspjeli probiti i na zapadnu obalu Oskila, rijeke široke tek 10 do 30 metara. Prema riječima ukrajinskih zapovjednika, dio vojnika prelazi tako da gmiže kroz napuštene plinske cijevi promjera jednog metra. Kad mogu, pokušavaju postaviti pontone za vozila – ukrajinska ih strana, tvrde, svaki put potopi.
Kapetan s pozivnim imenom „Caesar” iz 15. brigade opisuje taktiku obrane: bespilotne letjelice tipa Vampire bacaju oštre mreže koje zapliću protivnička vozila i pješaštvo. Rusi pak rijeku prelaze u mikro-skupinama od najviše trojice, okupljajući se potom u gustim šumarcima sjeverno od grada kako bi formirali veće borbene jedinice.
Grad duhova i čekanje pobjede
Preostali stanovnici uglavnom žive oko sportskog stadiona, a evakuacija se svakodnevno provodi i dodatno proširuje jer su ruske jedinice probile pojedine točke zapadno od rijeke. Besedin priznaje da „nema nedirnute zgrade” te da je Kupjansk „na nultoj crti” gdje se borbe vode doslovno za svaku ulicu.
Za mnoge prognane taj je grad već izgubljen, ali za ukrajinske branitelje i civile koji su ostali on i dalje predstavlja „grad heroja”, kako ga je svojedobno proglasio predsjednik Volodimir Zelenskij. Nada u konačnu pobjedu, kažu, zasad je jedino što se nije urušilo zajedno s fasadama.
