Havanu već mjesecima preplavljuju hrpe smeća, djeca prose na uglovima, a višesatni nestanci struje pretvaraju vruće noći u košmar. Nakon desetljeća socijalističkog eksperimenta otok doživljava najtežu krizu od sloma SSSR-a, no dio stanovnika – unatoč bijedi i masovnim odlascima – jednostavno odbija otići.
Pad gospodarstva i rast nejednakosti • BDP je od 2019. pao za 11 %, uz dodatnih 5 % samo do rujna 2025. • Inflacija je stvorila novu kastu bogataša koji uvoze robu i voze Mercedes ili Dodge Ram, dok većina preživljava s nekoliko dolara mjesečno. • Procjenjuje se da je od pandemije iselilo oko 20 % stanovništva, često upravo „najbolji i najpametniji”.
„U posebnom razdoblju 90-ih nije bilo hrane, ali imali smo nadu. Sada hrane ima ako je možete platiti, ali nade nema”, opisuje producent Carlos Bustamante uspoređujući današnju situaciju s gladnim godinama nakon raspada istočnog bloka.
Generacija koja je iznijela revoluciju – radnici što su dragovoljno sjekli šećernu trsku kako bi ispunili cilj od 10 milijuna tona – danas živi od mirovina istopljenih na manje od 10 dolara. Ipak, neki od njih brane postignuća sustava. Umirovljeni potpukovnik Darío Díaz Machado podsjeća da ga je revolucija izvela iz siromaštva i omogućila školovanje, pa kaže da se „ipak osjeća sretnim”.
Voda i svjetlo kao luksuz Prvo veliko gašenje elektroenergetske mreže u listopadu 2024. potrajalo je pet dana i ostavilo cijele četvrti bez vode. Roditelji su tada shvatili da, uz prazne ljekarne, ni osnovni lijek za dječje upale više nije dostupan. Od tada se nestanci struje ponavljaju gotovo svakodnevno.
Politika pritiska S druge strane Floridskog tjesnaca Washington pojačava pritisak. Nakon što je američka administracija presjekla venezuelsku „bolivarsku” naftnu potporu, Bijela kuća otvoreno priželjkuje kraj režima u Havani. „Make a deal before it’s too late”, poručio je predsjednik Donald Trump kubanskim čelnicima, dok se u Kongresu spominjao čak i potpuni naftni embargo.
Zašto ipak ostati? Literarna profesorica s Havanskog sveučilišta ne misli otići premda su joj gotovo svi školski kolege već u Sjevernoj Americi. Svakog jutra odlazi predavati u učionice obavijene mrakom nadajući se da će i studenti doći – najčešće dođu. „Pogledaj sve ovo, u Karibima”, kaže suprugu pokazujući oronule, ali i dalje veličanstvene palače uz Malecón.
Na isti se pogled oslanja i dio Havane kojem je revolucija nekoć obećala jednakost, pa se nada da, kada se prašina slegne, Kuba neće postati tek još jedna karipska „treća – ili kako cinično kažu – četvrta” zemlja, nego ono što je uvijek bila: jedinstven, tvrdoglavo ponosan otok koji preživljava protiv svake logike.
